Kad izgoriš od silnog truda shvatiš da se ništa više ne podrazumijeva, Volim društvene mreže ali ne volim sve što ide u paketu s njima, Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene

Pjesma je krenula i cijelo je moje tijelo trnulo. Sklopila sam oči i bljesak po bljesak, trzaj po trzaj, vratila sam se u tu noć. U meni je plesalo tisuću zvijezda, a koža je gorjela. Cijelo moje biće ponovno je živjelo taj trenutak. I sretna i tužna, i ispunjena i napukla, bila sam tako živa. I taj osjećaj pamtim, njemu težim, i želim ga opet iskusiti…

Ne znam ni sama kako je to počelo. U jednom trenutku nešto sam pisala, u drugom Maja je tražila neku pjesmu od Maroon 5. Neku nježnu stvar koja ju podsjeća na tipa kojeg je poznavala, u nekom prošlom životu. A ja sam pomislila kako je to blesavo u biti – što pjesme, doba godine, kafić ili piće vežemo uz neku osobu. I postavimo je na neko prijestolje u svojoj glavi, koje nitko drugi kasnije više ne može dosegnuti.

I nije da ne volimo. I nije da ostajemo zarobljeni u prošlosti, ali samo jedan trenutak, poznata melodija, okus kave i pogled s terase na kojoj ste je prvi put skupa popili, vrati te u trenutak u vremenu, u tu emociju, i kao da sve iznova oživi.

I shvatiš… neki su odnosi zauvijek živi u nama, iako smo davno otišli iz njih, i iako te ljude ne čujemo i ne susrećemo više.

Kao da ušetamo u paralelnu realnost u kojoj su dodiri još živi, prsti klize po koži, poljupci žare na usnama, čuješ smijeh i uzdahe. Sve je toliko stvarno, kao da ste trenutak prije bili jedno pored drugog i upijali se očima i prstima pamtili svaki dio tijela.

U zraku osjetiš aromu strasti izmiješanu s nekoliko kapi nostalgije, kao da si vlastito sjećanje uronila u parfem skrojen od vas dvoje.

I pomisliš kako je ta spoznaja pomalo gorko slatka i kako je čudnovato da tvoje tijelo još reagira na tu uspomenu, kao da je stvarna, iako si svjesna da je to samo sjećanje, negdje u neuronima tvog uma i negdje u porama tvoje kože.

Zatvoriš oči i mogla bi se zakleti da osjećaš njegove usne na svojim usnama i da osjećaš njegov drhtaj dok mu noktima nježno kliziš niz leđa i da proživljavaš iznova nešto, što je završilo toliko davno, da je zapravo čudno što još uvijek pamtiš svaki detalj.

Pa se onda, ako se ne otrgneš iz tih misli, posve lako, možeš ponovno zaljubiti u svoju uspomenu.

I ne želiš si priznati, da neopisivo voliš tu uspomenu na vas dvoje.

Dok traje pjesma traje i sjećanje.

Traje emocija.

I ne želiš da se ugasi trenutak, ne želiš se vratiti u stvarnost, odbijaš otvoriti oči.

Ali melodija stane i na tren ostaneš zatečena oštrinom, te glasne tišine.

Pomisliš kako će odjednom sve nestati, ali još uvijek osjećaš vrelinu na koži, pulsiranje negdje u svojoj srži i svu silinu emocije koju si zapravo doživjela tako davno.

I neopisiva je spoznaja što pamtiš. Što tvoje tijelo zna s kim je otplesalo najljepši ples strasti, što tvoje usne i dalje bride kao da su poljupci svježi a ne ukradeni iz vrtloga vremena i što tvoje oči, i dalje vide prizor koji se odvio prije mnogo noći i mnogo dana.

I budeš sretna. Jer toliko malo ljudi doživi takve trenutke, a još manje duša umije tako pamtiti i tako sačuvati drhtaj, emociju i boje.

Zastaneš, i dobiješ uvid u veličanstvenost vremena i njegov apsurd i shvatiš kako ništa zapravo nikad ne završava i kako negdje, u kutku uma ili paralelnoj realnosti, upravo živiš to nešto lijepo, nešto posebno. I kako u to možeš uroniti bilo kad, bez grižnje savjesti i bez očekivanja, bez razočaranja kad melodija utihne.

Kažu da um ne zna da li nešto živimo ili o tome samo maštamo. Kažu da on daje istu važnost slikama unutar naše duše, kao i onima koje naše oči upravo promatraju. I kažu kako je duboko u nama pohranjen svaki prizor, svaki okus, svaka melodija i kako smo posve u zabludi što tvrdimo kako vrijeme čini da sve izblijedi. Samo smo naučili potisnuti, a ne sačuvati. Naučili smo ljubav pretvoriti u bol, reći sebi da je završila i da je moramo pospremiti u neku ladicu na koju će pasti debeli slojevi prašine.

A zapravo, možemo je tako lako iznova proživjeti, uzimajući iz tog snopa sjećanja, ono najljepše, ono živo, u koloru, strastveno i puno želje.

Možemo i nitko ne mora znati.

Blesavo je… što na neko prijestolje postavimo nekog s kim smo dijelili neki posebni trenutak, ali… srcu trebaju emocije i uspomene, trebaju niti vodilje, kako bi znalo što želi, čemu teži.

I znam, reći ćete, da se ne živi od uspomena. Ali, one, mogu biti tako lijep smjerokaz što nam šapuće kako zapravo, izgleda nebo.

A izgleda… kao milijun zvijezda koje su u tom trenutku plesale u tebi i eksplodirale u prelijepe supernove. Ludilo u žilama, uzdah na usnama, smijeh…

Pamti li i on? – sve je što se na kraju uz smiješak zapitaš. Znaš odgovor, znaš.

Komentari

Neki baner