Evo što ću zaželjeti dok budem puhala u rođendanske svijeće ove subote
Cafe

Evo što ću zaželjeti dok budem puhala u rođendanske svijeće ove subote

Kad u subotu budem puhala u svjećice na torti, zaželjet ću:

da zadržim ono dječje u sebi. Pa neka budem i naivna i nek me povrijede ako treba, ali da se baš zbog tog dječjeg i nevinog uvijek radujem i uživam u sitnicama.

Da zbog tog “dječjeg”, vjerujem u velike stvari. Da su čuda moguća. Ako samo dam sve od sebe, ako se potrudim dovoljno jako.

Da volim, onako kao prvog dana. Da me prođu žmarci. Da se smijem, već od njegovog pogleda, dodira ili poljupca. Zbog toga što osjetim da sam mu posebna.

Da i dalje, jedno drugom budemo posebni. Potrebni!

Da mi dijete, iz vedra neba, kao danas, dok sam na poslu, pošalje poruku: Volim te! Bez razloga. Da se što češće družimo. Da dugo, dugo pričamo. Da ga razumijem. Da on mene razumije! Da se veselimo jedno zbog drugog i jedno s drugim. Da zna da mu mogu biti oslonac i rame za plakanje.

Da moj, mali krug ljudi, bude uz mene. Onih ljudi koji mi, bez izmotavanja, kažu kad griješim i kad sam u pravu da nastavim. Kojima i ja to mogu reći. Koji mi neće zamjeriti. Kojima ja neću zamjeriti. S kojima ne moram biti “u rukavicama”. Koji mi ne “broje”. Kojima ne “brojim”. Koji su podrška. Koji me vole “unatoč” i “zbog”. I koje ja jednako tako volim.

Da se družim s njima. Da se smijemo do kasno u noć. Ma da se previjamo od smijeha. Često, što češće!

Da uvijek volim što radim. Da se ne prestanem truditi, da u tome što radim, budem bolja. I da nikada ne prestanem učiti i biti znatiželjna.

Da zbog budala, koje protutnje kroz život, ne prestanem vjerovati u ljude. Da ne izgubim vjeru u Čovjeka. U pravdu!

Da nikada ne povjerujem kako glupost, bahatost, nepravda, bezobrazluk i taština pobjeđuju. (Možda su samo u prednosti, ali rezultat se gleda na kraju.)

Da skupim snage i naučim reći: “NE!” ( da, upravo to trebam). Da presiječem kad je loše. Kad ne ide. A kad je tako, da ne vraćam istom mjerom. Da budem hrabra, uzdignem glavu i zašutim. Da samo zašutim!!!

Da iz lošeg naučim, da prekrižim, ali da se ne osvrćem!

Da shvatim da su i loše stvari, dobre lekcije.

Da neprestano idem naprijed. Da pri tom, ne gazim preko drugih. Da idem s njima! Ruku pod ruku. S onima, usporedo s kojima se ići može.

Da sin, muž i ja uskoro odemo do Leidseplein-a, Dam-a, Vondelpark-a i da se vozimo Amsterdamskim kanalima. Da pojedemo s nogu Frikandele Speciaal i patat-e. Da ih učim pravilno reći “Dank U wel” i “Graag gedaan”!

woman in white dress sitting on brown sofa chair
Photo by cottonbro on Pexels.com

Da odem u Finsku! Vidim San Francisco, Aljasku, London i Irsku!

Da bar jednom poslušam Amorphis i Paradise Lost u živo!

Da budem zahvalna! Da svaki dan pogledam oko sebe i nikad ne podcijenim ono što imam.

Ali da me zbog toga što imam, ne bude sram željeti više!

Da živim! Punim plućima.

Da, kad se jednom (nadam se u dubokoj starosti), osvrnem iza sebe, kažem:

Da, baš tako si trebala!

Komentari

Neki baner