Kako smo se to našli "u šahu" između korone i vlastite gluposti?, Tužno je to ali, mnoge su žene od svog bivšeg napravile pravog muškarca tek kad su otišle od njega, Imaš pravo birati svoj kaos, ali ja imam pravo isto tako birati svoj mir, Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji, Ti si teški primitivac ali ja sam zbog toga naučila koliko zaista vrijedim. Pa hvala ti!, Na mom i tvom popisu 'otpisanih', najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli, za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

Kako smo se to našli “u šahu” između korone i vlastite gluposti?

Ponekad imaš osjećaj da stojiš na mjestu. Što god poželiš, kao da ti nekako izmiče. Ili je krivo vrijeme ili su nepovoljne okolnosti. Svijet kao da se okrenuo naglavce i sva se sila svemira urotila protiv tvojih želja i htijenja. I osjećaš se loše, osjećaš se zarobljeno, poraženo, ukopano na mjestu i samo čekaš kad ćeš potonuti, kao da si zapeo u živom pijesku.

Pomislim kako je to dobar opis za ovu godinu, neobičnu, izazovnu i nadasve čudnu. Živi pijesak.

Godina promjene. Godina kad smo se skoro svi nekako, htjeli ne htjeli, povukli u sebe i svoj svijet i tamo radili inventuru.
I dok slušam glas s radija koji govori o mladiću koji je na Markovu trgu teško ranio mladog policajca, a zatim presudio sam sebi, pitam se kako nam ide ta unutarnja inventura?

Zaključim – kako kome.

Ove sam godine uvidjela koliko sam snažna, sposobna i snalažljiva. Protekli su mjeseci iz mene izvukli nevjerojatnu kreativu i sposobnost prilagodbe, pa sam poput kameleona, laganim koracima i mijenjanjem boja prelazila s jednog izazova na neki novi.

Borila sam se s razočaranjima, stresovima i šokovima. Prošla sam fazu zabrinutosti i nevjerice i prerasla s njima u fazu – “Bit će okej.” I tako guram. Ali to sam ja. Naučila sam progurati kroz loše, s dubokim povjerenjem da će jednostavno proći jer baš ništa vječno ne traje.

Introspekcija

I znam da ima još jakih pojedinaca, naviklih ići preko svojih granica na razne načine, ali mnogi drugi? Koliko još mogu gurati a da ne počnu pucati? Od stresa, od besparice, od neizvjesnosti, od letargije, od nemoći, od…
Postoji stotine tih ‘od…’

I sve izgleda kao da se svi skupa cijelo vrijeme borimo s istim neprijateljem – koronom, usranim stanjem u društvu i gospodarstvu, korupcijom, nepotizmom i nadasve debilizmom, ali zapravo, kad posložim stvari na zadnjoj polici svoje unutarnje retrospekcije, shvatim da se čitavu godinu nisam uopće borila ni sa sustavom ni s koronom, borila sam se sama sa sobom.

Okolnosti izvana, bile su i ostale samo to – okolnosti. Ali bile su i gadan okidač.

Ples po rubu

Ne umanjujem ih, kao što ih ni ne negiram, ali za mene nema dovoljno velike nedaće koja bi opravdala čin takvog nasilja, da posegnem za oružjem i nasrnem na tuđi život. Ne postoji bol, nevolja, jad ili gubitak a osobito ne materijalni koji bi me nagnao da zapucam u drugo biće.

No koliko nas je takvih? Koliko nas je u ovom trenutku dovoljno jakih da se uhvatimo u koštac s apsolutno svime što se događa i iz toga izađemo kao jače, izgrađene osobe koje svaki problem dožive kao izazov i nekako ga svladaju? I koliko toga još trebamo moći progurati, prožvakati, odvaliti na svojim leđima da bismo zadovoljili neku kozmičku igru?

Čini mi se kao da će sve veći broj ljudi jednostavno pucati po šavovima, kako će nasilje na ulicama i izvješća o nevinim žrtvama biti sve češća i kako će svaka treća osoba doživjeti slom živaca iz ovog ili onog razloga.

Neki zbog trauma vezanih uz potres i ostanak bez doma, neki zbog posttraumatskog stresa koji smo svi doživjeli zarobljeni tijekom lockdowna, treći zbog bankrota ili gubitka posla, četvrti zbog gubitka voljene osobe koja je podlegla ovom čudnom virusu, ili nije uopće dobila adekvatnu zdravstvenu skrb na vrijeme, baš zato što je sustav sve podredio borbi protiv korone.

Sve oko nas ljušti se sloj po sloj. Afere koje izlaze na svjetlo dana, gospodarstvo pred kolapsom, tisuće nezaposlenih i stotine revoltiranih, a još uvijek milijuni rezigniranih koji samo sjede, glava zabijenih u pijesak i čekaju da prođe – godina, korona, kriza,.. život.

Da, proći će. I godina i korona i kriza i sva moguća sila jada i sranja i svi ćemo nekako proći kroz to. Neki će odustati putem i dići ruku na sebe, neki će dići ruku na druge, neki će spakirati kofere i otići u svijet, ali ni taj svijet više nije spas jer korona je posvuda kao i globalna kriza. Neki će se okrenuti kriminalu, neki će se obogatiti na tuđem jadu, neki će se razvesti, neki naći ljubavnicu / ka, neki će ojačati i nešto naučiti, ali nitko od nas nakon ove godine neće biti isti.

Pauza od života i samozavaravanje

Povijesno gledano, ova će godina jednom biti samo crna točka u statistici, ali za naših života ostat će upamćena kao godina kad se svatko od nas, htio ili ne htio, u nekom trenutku morao suočiti sam sa sobom.

Neke će to suočavanje učiniti boljom i jačom osobom, neke će gurnuti preko ruba.

Možemo se zavaravati i pričati kako je sve okej i kako nam samo svima treba strpljenja, ali istina je da ne živimo u normalnom vremenu i da je najgore što možemo raditi, a uporno radimo gotovo svi, glumiti kako nas ne dira ništa, kako nas ništa od ovoga nije okrznulo i kako smo samo eto ove godine uzeli pauzu od vlastitih života.

Neki ignorirajući sve i čekajući da prođe ono što još uvijek ne prolazi, već se samo zakuhava, a drugi bacajući se kao grlom u jagode u neke nove samo sebi jasne izazove.

Obje su strane samo lice i naličje iste medalje zvane samozavaravanje.

Ali na to smo navikli, cijela naša novija povijest ispisana je između korica knjige zvane – “Nije moja briga.”

gray scale photo of person holding chess piece
Photo by j.mt_photography on Pexels.com

I evo dokle nas je dovelo.

S koronom zaista ne možemo mnogo, ali sve ostalo? Tu smo mogli ali smo birali ne reagirati, pa smo sad uzeli malu kantu vode, nešto malo prosvjedovali tijekom ljeta i time odlučili gasiti veliki požar koji je zahvatio svaku poru našeg društva. Ne ide.

Naša letargija funkcionirala je do pojave korone. Mogli smo zatvarati oči ili ih usmjeravati negdje gdje bi nam prizor bio ljepši, ali sada, gdje god pogledaš šupi te stvarnost. I od toga ne možeš pobjeći.

Šupi te naslov o preko 500 novooboljelih, šupi te naslov o mogućem ponovnom lockdownu, šupi te naslov o ranjenom policajcu, šupi te prizor klinaca koji do škole marširaju s maskama preko lica, šupi te spoznaja da u tramvaj, poštu, dućan, na posao, nigdje ti ne možeš bez te iste maske. Šupi te spoznaja da ne možeš puno i da te to strašno ljuti. I još više te šupi spoznaja da su postojali trenutci kad smo svi mi mogli nešto, ali smo birali ne raditi ništa.

Živi pijesak.

Izmigoljili bi nekako, ali ne možemo, jer ako se pomaknemo samo ćemo potonuti još više.

Doveli smo sami sebe u pat poziciju. Jer odavno smo se kao društvo otuđili, živeći svak za sebe i svak svoju brigu, dok smo i dalje prednjačili kao nacija koja najviše i najdulje svakog dana sjedi po kafanama.

Druželjubivi? Da, ali samo kada nam je zgodno.
Složni? Kad su u pitanju tekme i navijanje.
Borbeni? Samo kad netko zadire u naše međe.

Sve ostalo vrijeme indiferentni. A sad posve nemoćni išta promijeniti.

Živi pijesak.

Ne migoljite puno, jer ćete još lakše potonuti.

Komentari

Neki baner