Zašto se Faca na kraju balade uvijek vraća svojoj Carrie?, Neki drugi život, Kad izgoriš od silnog truda shvatiš da se ništa više ne podrazumijeva, Volim društvene mreže ali ne volim sve što ide u paketu s njima, Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Tridesete

Volim društvene mreže ali ne volim sve što ide u paketu s njima

Ljudima ne možeš zabraniti da budu ljudi. Iako su ti njihove reakcije ponekad čudne, njihova dijela smiješna ili nepromišljena, njihove riječi poprilično lakomislene, grube i pune osuda. I dođe ti da ih uhvatiš za ramena i dobrano protreseš, ali ne radiš ništa jer znaš da ih nijedna tvoja gesta niti intervencija ne bi probudila. Mnogi budni sanjaju, ali nisu im ti snovi osobito lijepi, jer su u svojim mislima skrojili svoj vlastiti pakao.

Čini mi se kako svijetu oko nas treba intervencija. Treba veliki šok i totalni reset.

Neki su mislili da će to biti korona, ali ona je samo pokazala kakav je tko zaista ispod kože. Izvukla je pritajenu agresiju, mržnju, netoleranciju i nasilje.

Iz nekih je izvukla i humanost ali takvih je pojedinaca malo. Utapaju se u masi koja se poziva na neko svoje pravo i ne trepne ni na trenutak nad činjenicom da taj njihov pritisak ruši nečija tuđa prava.

Sinoć sam gledala Batman vs Superman i pomislila kako taj film ubada u suštinu problematike. Jer u nečijim očima heroj, u tuđim može biti ili zaista je zločinac.

Put u pakao popločen je dobrim namjerama.

Pa tako promatram komentare ispod svojih članaka, gdje mnogi ostavljaju ‘dobronamjerna’ srca i pišu kako sam im divna i krasna, ne shvaćajući pri tom da me kao osobu uopće ne poznaju i da su u toj svojoj beskrajnoj ljubavi prilično naporni i nametljivi, da uzurpiraju prostor namijenjen diskusiji i da često pomišljam nekim ljudima onemogućiti komentiranje jer mi njihovo “Divna si anđele moj, evo ti pusica” istinski iritira kao pisca.

Zašto? Ako je dobronamjerno?

Jer zapravo nije.

Možeš u svačijem komentaru osjetiti njegovu stvarnu namjeru. Onima koji su voljni promatrati ponašanje ljudi na društvenim mrežama, iste daju presjek svega što u društvu ne valja.

Na isti tupav način ti isti ljudi pristupili bi ti i u stvarnosti, pokušavajući se nametnuti bez da promisle da li tebi to njihovo nametanje odgovara.

I to se i događa. U bilo kojem kafiću, u bilo kojem klubu, mnogim ljudima fali osnovne kulture i onda ulaze u tuđi prostor nepozvani.

I ne razumiju, a možda ni nemaju kapaciteta shvatiti da to što se njima netko sviđa ili s nekim žele komunicirati, ne znači da ta druga osoba dijeli iste simpatije i želje.

Ne želim strance u svom osobnom prostoru.

A to se odnosi i na društvene mreže jednako kao i na stvarni svijet. Kao što ne bih s bilo kim pristala sjesti i popiti kavu i kako mi nije u redu da netko nepoznat, samo tako sjedne za moj stol i započne neki razgovor, tako to isto ne želim ni na društvenim mrežama.

Međutim, nitko me ne pita što želim. Izložena sam kao i masa drugih ljudi, kojekakvim porukama i komentarima osoba koje ili su posve nesvjesne svojih postupanja ili namjerno ignoriraju svaki bonton.

I njima je to normalno. Njima je svaka ta razina bezobraštine okej i posve zbunjeni ostanu kad dobiju profesionalan odgovor u kojem im piše da se za poslovne upite mogu javiti na mail, a za ostale upite, ako su isti ljubazni, trebaju strpjeti do mog javljanja.

To javljanje često izostane, jer na uporne bljutave poruke nitko normalan ne bi odgovarao.

I da, naravno da možeš ljudima onemogućiti da ti se jave, ali ne možeš svima. Ne postoji filter – ignoriraj svijet. Ali zašto bismo i bili prisiljeni na ignoriranje ili na micanje s društvenih mreža? Na udaljavanje iz dragog nam kafića ili parka, samo zato što netko ne razumije osnove lijepog ponašanja?

Debelo smo u 21 stoljeću i imamo mnoge slobode, ali te iste slobode mnogima su dale puno previše samopouzdanja. I to toliko da bez imalo milosti ugnjetavaju tuđe i druge izlažu svojim ponekad potpuno nakaradnim djelima i riječima.

Smatram da to što postoji neko nepisano pravilo o kolektivnoj šutnji, ne vodi nikamo.

Kad šutiš meni zapravo izgleda kao da odobravaš tuđi idiotizam.

Privatno, svaki taj čudak iz mog inboxa može biti divan muž i otac, brat ili prijatelj, pravi heroj, ali…

On je potpuni negativac u mojoj priči.

Nije svaka pažnja usmjerena prema nama, vrijedna pažnje. I nije svaka dobrodošla.

Ne želim da se potpuni stranci osjećaju previše udobno i da zbog par izmijenjenih riječi u komentarima pomisle da smo bliski. Nismo. Mi smo potpuni stranci. I meni je to u redu. Ne želim biti prijateljica s tisućama nepoznatih ljudi kojima sam eto baš silno simpatična.

Cijenim što su ovdje, što ih zanima ono što pišem i objavljujem, što postavljaju pitanja i prate moj rad, ali nisam ih spremna pustiti dublje u svoj svijet. I to je ispravno. To je normalno. Samo mi se čini kako su mnogi izgubili taj doticaj s realnosti i uporno bi htjeli pomaknuti tuđe granice.

Ne ide. Moje ostaju čvrste jer iza njih postoji svijet i postoje ljudi koje volim i koje štitim i ne želim ih izlagati.

Mnogi će reći: Javna si osoba, izabrala si ovaj posao – trpi

Istina. Odabrala sam pisati i djelovati kroz internet kao medij. Koristim mnoge platforme i na njima zarađujem. Ali ovdje progovaram u ime svih koji koriste društvene mreže, jesu i nisu, manje ili više poznati a tretira ih se na isti način.

To što je netko javna osoba nikome ne daje pravo da tu istu osobu izruguje, pljuje ili jednostavno proganja po društvenim mrežama. A svjedoci smo upravo takvih stvari. Virtualni mobing, baš kao i onaj u stvarnom životu idu fino ruku pod ruku i lijepo se tetoše po ramenima.

Ljudi potiču nasilje, pozivaju na isto i plješću nasilnicima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Jer ovo je Fejs / Instagram / YouTube (nastavi niz) i tu se sve može.

Ne može.

Isto tako ako ti netko nije odgovorio na prvih pet ljigavih poruka, onda tvojih narednih petnaest stvarno nemaju smisla.

Ako vidiš da tvoje “pusica, cmokić, javi mi se ljepoto” ne izazivaju nikakvu reakciju, pa daj stani na loptu.

Ako te netko blokira na jednoj, dvije, pet društvenih mreža, to nije znak da se toj istoj osobi trebaš javiti i na Instagramu, već je to znak da tu osobu trebaš ostaviti na miru!

Ovdje uvidim još jedan paradoks a to je da općenito poneki krkani s društvenih mreža jednostavno ne razumiju da oni nisu baje i nisu “samo uporni”, već da vrše često teror nad objektom svoje pažnje.

Ti misliš da si divan, krasan, uporan i da joj samo želiš skrenuti pažnju na svoje postojanje, a ona od tvoje poruke ili komentara dobiva potrebu vrisnuti. I to ide do te razine da kad šeta sama ulicom, ponekad pomisli hoćeš li ti tako samouvjeren iskočiti iz nekog ćoška i zgrabiti je.

S druge strane pomislim kako se osjećaju svi oni koji su nemoćni u promatranju tisuća ljudi koji tako slobodno pozivaju na nasilje i u nebesa kuju klinca koji je s puškom manevrirao po centru Zagreba?

Zaključim da su društvene mreže prozor u svijet unutar mračnih umova mnogih ljudi koji hodaju među nama svakodnevno.

Susrećemo ih na ulici, u pošti, dućanu, na placu, u restoranu, na izletu ili za obične šetnje parkom. I ne znamo što se krije iza njihovog smješka. Ali s obzirom na ono čemu svjedočimo sve više posljednjih mjeseci, ne bih rekla da su to lijepe, ružičaste misli, pune “dobronamjernih” srca i leptirića.

I ne bih rekla da se osjećamo pretjerano sigurno i lijepo. Samo dobro glumimo da nas se ne tiče i da se to ionako uvijek dešava, nekom drugom.

Komentari

Neki baner