Per aspera ad astra

Mogu li žena i muškarac biti prijatelji?

Muško ženska prijateljstva. Postoje li? Jesu li moguća samo u pojedinim situacijama? Jesu li moguća uvijek? Ili nisu moguća nikad? Tematika je to o kojoj se ponekad razglaba previše, a ponekad premalo, ali jedno je sigurno – mišljenja su uvijek različita.

Jedni misle da postoje, a drugi su sumnjičavi jer misle da jedna strana uvijek mora razviti osjećaje. Što je od toga točno? Ne znam, ali mogu ponuditi svoja razmišljanja pa vi sami odlučite s čime se slažete.

Ja sam osoba koja nikad nije dijelila prijateljstva na muško-muška, žensko-ženska ili muško ženska. Jedna sam od onih koji vjeruju da s osobom ili klikneš ili ne klikneš – tko god da ta osoba bila.

Uz to sam i osoba koja ne traži srodnu dušu u svakom tko mi naiđe na put. Vjerujem da se ljubav ne ganja nego se dogodi. Vrlo vjerojatno dok to najmanje očekuješ i s osobom za koju ne bi nikad rekao. Čudan je taj naš mozak, ali što ćemo sad s njim. O srcu da ne pričam, to je slučaj za sebe.

Osoba sam koja vjeruje u muško ženska prijateljstva jer ih uspijevam održati bez ikakvih tenzija i neugodnosti. Kad malo bolje razmislim, više sam tenzija imala sa ženskim prijateljicama. S tim da su mi prijateljstva s muškarcima možda i dugotrajnija od onih sa ženama.

Osoba sam koja vjeruje da osoba mora imati prijatelje oba spola jer koliko god trubili da smo svi mi isti – nismo. A pomoću prijateljstva dobiješ najbolje od oba svijeta, muškog i ženskog, Marsa i Venere.

Dobiješ ženski nježniji pogled na svijet, a dobiješ i onaj muški čvršći. Upijaš najbolje od svega i možeš samo rasti kao osoba. Ne kao žena ili muškarac, već kao osoba. Kao čovjek.

Tako i gledaš na ljude. Ne kao na žene i muškarce; katolike i pravoslavce; lijepe i ružne; heteroseksualce i homoseksualce; otvorene i ignorantne; moderne i tradicionalne. Nego kao ljude. Osobe od krvi i mesa od kojih svaka ima i dobro i loše. Baš poput svih nas.

I onda samo preostaje saznati s čijim dobrim i lošim će kliknuti tvoje dobro i loše.

Previše se ograničavamo s pitanjima poput može li ili ne može, a tako samo gubiti možemo. Možemo izgubiti prijatelja prije nego što smo ga dobili samo zato što se ne poklapa s nekim društvenim normama koje možda nisu ni naše već su nametnute.

Hoće li se s jedne strane razviti osjećaji? Pa, možda hoće, možda i neće.

Možda će se to samo zanemariti, a možda će se netko prepustiti i potencijalno sj***ti prijateljstvo. Ali možda neće biti ništa osim predivnog prijateljstva i dobrog ramena za plakanje.

Sigurna sam da mnogi od nas znaju divne, zgodne i drage ljude suprotnog spola u koje se nismo zaljubili. Bilo bi malo problematično da se zaljubimo u baš svakog tko je takav jer vjerovali ili ne, ima mnogo zgodnih i divnih ljudi. Bili bismo svaki tjedan zaljubljeni u drugog čovjeka, a nismo. Okej, neki možda jesu, ali to je također slučaj za sebe.

Isto tako je malo narcisoidno vjerovati da će se u nas zaljubiti baš svatko tko je suprotnog spola i tko misli da smo zgodni, divni i dragi. Jer neće.

S velikom većinom će upravo ostati na ovome „zgodni, divni i dragi“ jer će faliti one iskrice koja je potrebna za ljubav. Dok će s druge strane mnogim ljubavima faliti sve osim iskrice. Tako da stvari baš i nisu toliko jednostavne i nema nekih univerzalnih odgovora.  

Zato se ne treba ni previše zamarati već isprobati pa tek onda stavljati u „(ne) može“ kategorije; upoznati pa tek onda suditi; iskusiti na svojoj koži pa tek onda prosipati pamet.

I pustiti svakog, pa i sebe, da živi život najbolje što zna. Da uči kroz svoja iskustva i odluči za sebe što mu odgovara, a što ne. Pustiti ga, pa i sebe, najviše sebe, da testira svaku normu i odabere ono što mu je najbliže.

A muško ženska prijateljstva… Ja sam odabrala da mogu funkcionirati, a ti? Što ti biraš?     

Komentari

Neki baner