Kada je zanemariš, samo ju naučiš kako živjeti bez tebe, Kada sve k'o za inat krene po zlu, stylish woman touching green plant leaf in garden
Cafe Razmišljanja

Kada sve k’o za inat krene po zlu

U našim glavama postoji točno određena misija koju smo si zacrtali. Točan obrazac po kojem smo naumili živjeti. I onda, odjednom, dogodi se sitnica koja sve okrene naopačke. U tom trenutku nam postane jasno kako je život krhak i kako je gotovo nemoguće održavati balans. Čini mi se kao da bi bilo znatno lakše u cirkusu hodati po žici, nego tako oprezno koračati kroz život. Na žici je sve daleko jasnije i kada uspostavimo balans sve što treba jest samo ići naprijed.

No, svakodnevnica je mnogo okrutnija. Sa svih strana pušu vjetrovi, publika je histeričnija i stalno nešto viče, dok nam na drugom kraju klaun drma žicu. Uz to, na početku žice taman se priključila još jedna osoba, zbog koje je postalo otežano hodati. Je li sada jedino što je potrebno koncentracija i održavanje balansa?

Nikako! Sada je potrebno još mnoštvo ostalih vještina kojima nas nitko nikada nije podučio. A učenje putem i iz vlastitog iskustva (jer tako jedino učimo) znači da ćemo s te žice pasti dovoljno puta da polomimo brojne kosti, zadobijemo silne modrice i iskrvarimo nekoliko puta.

Znači li to da su padovi loši?

Nipošto! Padovi su neophodni. S vremenom ćemo ionako prestati toliko padati i bit će nam jasnije što raditi. No ipak, padovi se dogode. Distrakcije postoje. I neće nikada prestati. Sve to skupa izgleda kao nekakva teška divljina, dok bismo mi najradije živjeli na mirnom otočju gdje nikada ne puše, temperatura je vječno oko 20 stupnjeva, bilo kakve elementarne nepogode su nepostojeće, a ostali ometači stignu kada mi to želimo i kada smo spremni.

Jesu li padovi i život u džungli nešto dobro ili loše? Po čemu se to mjeri? Mislim da svatko to mjeri za sebe i po svojim standardima. Naravno da će oni izdržljiviji i učeniji lakše preživljavati. Međutim, postoji nešto što je univerzalno primjenjivo svima. A to je sposobnost prihvaćanja.

Koliko ste puta kada vam se nešto dogodilo upali su svoje dramatično stanje i krenuli oplakivati sudbinu? Koliko ste puta prokleli život za vaše stanje? Ali jeste li ikada kao prvu reakciju na nešto što smatrate katastrofičnim imali smijeh ili veselje? Što bi se dogodilo kada biste tako reagirali na evidentno loše stanje?

Dogodilo bi se to da biste dobili instant rješenje. Da biste odjednom situaciju okrenuli u svoju korist. Dogodilo bi se čudo. Počeli biste shvaćati kako je to što vam se dogodilo upravo najbolja stvar na svijetu. A da ne govorim koliko bi vam to postajalo jasnije kako vrijeme odmiče.

Ponekad su rezovi, nagli preokreti i iznenadne ”loše” vijesti nužne. Mi smo obična smrtna bića koja nikada sebi neće moći percipirati veličanstvenost Svemira. Nije li onda logično da nema šanse da se u vlastitoj glavi organiziramo kako je najbolje za nas?

Ja bih rekla da mi uglavnom nemamo pojma. A kada je već tako, što nije bolje prepustiti se i jednostavno prihvatiti što god nam dođe bez pridavanja prefiksa vlastitih shvaćanja? Samo znati da je točno onako kako treba biti. Oduvijek.

Komentari

Neki baner