abstract bright colorful cover
Osobni razvoj

Je li za sreću potreban preduvjet?

Mi se neprimjetno i nesvjesno pokoravamo konvencijama, oprezu i strahu, što nas sprječava da se opustimo i jednostavno budemo. Umjesto da se prepustimo, mi se najprije konzultiramo s umom i od njega tražimo dozvolu da učinimo nešto za što bićem znamo da je prirodno. Uvijek postoji nekakav preduvjet koji treba biti ispunjen da bismo mogli biti i uživati. Nije li to fascinantno?

U našem “civiliziranom”, uvjetovanom modelu života u kojem smo odrastali i kojim smo naviknuli živjeti, uvijek postoji “nešto” što stoji između nas i samog života. Nekakva nevidljiva barijera, opna koja nas koči i sprječava da ga potpuno doživimo, da se stopimo s njime i iskusimo ga onakvog kakav on jest u svoj njegovoj prirodi i spontanosti, sada.

Nešto kao da nas koči da u svakoj prilici zaplešemo taj valcer s ljepotom koja nas okružuje u svakom trenutku. Oprez i konvencije koje slijedimo i koje smo prihvatili kao svoje vlastite i kojima se bespogovorno pokoravamo su one koje nam ne dozvoljavaju da se ponašamo u skladu sa svojom istinskom prirodom i spontanošću i zbog kojih uvijek osjećamo dozu zadrške i straha od života.

Koliko smo samo psihološki uvjetovani i ograničeni u tom smislu najzornije pokazuje primjer jedne najobičnije kiše.

Primjerice, hodamo ulicom i odjednom počne padati kiša. Naša automatska i u većini slučajeva prva reakcija je da posežemo za kišobranom ili tražimo zaklon, najčešće osjećajući blagu popratnu tjeskobu i uznemirenost, jer je počela padati kiša i što ne možemo učiniti ništa da bismo to spriječili, posebno ako smo na javnom mjestu, ali čak i kad nismo.

Ponašamo se potpuno neprirodno pokušavajući se zaštititi od jedne sasvim prirodne pojave života koja je jednako tako prirodna kao i sunce.

Odakle proizlazi ta tjeskoba, taj strah?

Proizlazi iz prihvaćanja društvene uvjetovanosti da kiša nije pogodna najboljem imidžu i ego slici koju možemo predstaviti drugima i koju moramo zaštititi u svakoj prilici.

Dakle, u pozadini svega toga leži strah od odbacivanja i neprihvaćanja. Ako pokisnemo, frizura će nam se pokvariti, odjeća će nam biti mokra, a tenisice blatnjave pa se nećemo moći uklopiti među druge koji su suhi i čisti, odskakat ćemo od “prihvatljivog” izgleda pa bi netko mogao reći da nismo baš najkulturniji i najciviliziraniji, a to znači da su naš “ugled” i “dostojanstvo” na udaru, što si nikako ne smijemo dopustiti.

Zato osjećamo tjeskobu, koja je u većini slučajeva i podsvjesna. Jer u našem društvu nije prikladno pokisnuti, nije prikladno biti prirodan, spontan, svoj. I zato stalno tražimo nekakvu zaštitu od kiše u obliku kišobrana i kabanica čak i onda kada nam oni zapravo nisu potrebni, čak i kada nema praktičnog, stvarnog razloga za njima.

No nama zapravo nije potrebna zaštita od kiše, nama je potrebna zaštita od mišljenja drugih ljudi. A najbolja zaštita od tuđeg mišljenja je pokisnuti do gole kože i izgubiti se u djetinjoj radosti i bezbrižnoj prepuštenosti kapima kiše koje nam padaju niz obraze i klize niz lice.

Jer, to je taj neposredni dodir sa životom, preko kiše na koži osjećamo život kakav jest u njegovoj cjelovitosti, bez posrednika, bez upliva straha i brige, slobodno. Kakva sloboda, kakav prostor se otvara u tome kad shvatiš da je to samo kiša i da si cijelo vrijeme svojim iracionalnim strahovima sam sebi zapravo najveći neprijatelj i smetnja.

Ovaj primjer s kišom je samo jedan od tisuća sličnih primjera i situacija u kojima se neprimjetno i nesvjesno pokoravamo konvencijama, oprezu i strahu, što nas sprječava da se opustimo i jednostavno budemo. Umjesto da se prepustimo, mi se najprije konzultiramo s umom i od njega tražimo dozvolu da učinimo nešto za što bićem znamo da je prirodno. 

Uvijek postoji nekakav preduvjet koji treba biti ispunjen da bismo mogli biti i uživati. Nije li to fascinantno?

Mi se neprestano branimo od života i pred ovaj trenutak si postavljamo hrpu raznoraznih mentalnih barijera, misaonih konstrukcija i sumnji koje nam otežavaju doživljavanje i koje nas drže izdvojenima iz cjelovitosti života. Ali život ne poznaje poznaje zabrinutost i strah, on je neposredan, trenutačan i cjelovit u svojoj ljepoti.

Biti neposredan znači jednostavno biti sada s onime što jest bez ikakvih priprema, ograda, bez kočnica, bez čekanja, bez procjena i prosuđivanja, svjež i prirodno opušten u bilo kojem trenutku.

Prestankom izdvajanja sebe iz života strahovima i brigama, mi prestajemo biti oni koji doživljavaju život i jednostavno ostajemo život sâm!

novavizija

Komentari

Neki baner