Zašto se Faca na kraju balade uvijek vraća svojoj Carrie?, Neki drugi život, Kad izgoriš od silnog truda shvatiš da se ništa više ne podrazumijeva, Volim društvene mreže ali ne volim sve što ide u paketu s njima, Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Zašto se Faca na kraju balade uvijek vraća svojoj Carrie?

Pomislim kako se mnogima od nas takozvanih modernih žena, život u nekom trenutku, neizbježno pretvori u neku varijantu životne verzije Sexa i grada, samo trebamo razlučiti koju ulogu igramo… jesmo li Carrie ili Miranda, Samantha ili Charlotte i na koju vrstu drame i muških laži padamo?

Prevrtim u glavi svoje najbliže prijateljice, njihove ljubavne cirkuse, živote u tim našim ludim tridesetima i zaključim da je svaka od nas imala barem jednu fatalnu ljubav, barem jednog narcisoidnog Facu, uz kojeg je odrasla i shvatila što od veze ne želi, što nije spremna tolerirati, prije svega samoj sebi a uzročno posljedično i nekom tamo njemu… i shvatim kako sam u svemu tome počela drugačije percipirati ideju ljubavi, ideju veze, odnosa pa i samog seksa, bio on onaj začin s kojim postojeću vezu dižemo na neke nove razine ili bio nešto neobavezno, usputno, tek toliko da se zadovolji ona osnovna ljudska glad.

Life ain’t a fairytale

Dok sam bila klinka u glavi sam imala jasnu sliku ljubavi. Ona se sastojala od dečka i cure, koji se sretnu, zaljube, prolaze kroz razna iskustva, ali uvijek ta njihova divna ljubav sve preraste i oni na koncu budu nagrađeni malom kućicom u cvijeću, preslatkom dječicom i zlatnim retriverom koji na svakoj toj mojoj mentalnoj sličici prpošno maše repom.

BumTras. – puknuo balončić i desio se život. Sličica se razbila u milijun komadića, jer… nijedna od nas nije princeza i svaka se mora izboriti za svoje mjesto pod suncem.

A muškarci? Pod pretpostavkom da nisu nezreli, narcisoidni real life primjerci Face, svi redom imaju svoje traume, želje i razočaranja i ne upuštaju se olako ni u što. Ili previše olako misle da mogu uzeti što god i raditi sve što im padne napamet i uz to proći neokrznuti. But hell no!

U cijelu tu zavrzlamu dejtanja i ponovnih pokušaja više se olako ne upuštam ni ja. Jer zašto bih?

Brak mi, uz sve primjere kojih sam se nagledala oko sebe, izgleda kao zatvor i najveća kazna, koju neki uporno izdržavaju jer smatraju da moraju; zbog djece, okoline, vlastitih slabosti, vjerskih uvjerenja ili neke druge iluzije. A stabilna, zrela veza s nekim podjednako zrelim mužjakom mi je pomalo kao Moby-Dick, veliki bijeli kit za kojeg mnogi tvrde da postoji ali ga još nitko nikad nije spazio.

Ne kažem da veze ne mogu biti lijepe i trajne, ali nisu savršene i ništa tu nije bez mnogo truda i odricanja. No ljudi se danas ne vole truditi i odricati jer je lakše ostaviti nekog kad nešto zapne, nego se ekšli potruditi da funkcionira. Lakše je baciti oko na nekog novog, pa se opet zabavljati nekoliko mjeseci nego si dozvoliti emocije, povezanost i ljubav.

Pa dođem do zaključka do kojeg je došla i Carrie – ljubav boli, ali zapravo nije stvar u ljubavi, tu je Carrie pogriješila, stvar je u ljudima. Ljudi bole.

Bole nas njihove traume kojima nas šamaraju dok viču ili nas ignoriraju. Bole nas njihova očekivanja, kad nam spočitavaju da se ne ponašamo onako kako bi njih zadovoljilo. Bole nas njihova durenja, ignoriranja, provociranja, pod***avanja, ghostanja, kojima nasrću na naš odnos, jer očekuju da prepoznajemo i liječimo sve što je bolno u njima.

Ljudi bole. Ljubav nema veze s tim.

Pa se zatekneš u tridesetima, smiješ sama sebi, dok sjediš na prozoru, jedeš sladoled iako je vani ciča zima i debela magluština i kopčaš da ti je bolje solo, no u ijednoj vezi ili kombinaciji, jer ti je dosta da nekom tipu budeš i mama i psihijatar i da ga svakodnevno budeš prisiljena preodgajati, ako želiš da to nešto vaše zaživi i preživi – sve vaše debilane, traume i očekivanja.

A često ne preživi. Jer ti si samo žena, nisi čarobnjak. Nemaš magični mali štapić pa da njime samo zamahneš i popraviš sve što netko očekuje. Sve što ne vidi da solo mora sam sa sobom riješiti.

Iako mnogi prozivaju fatalnu četvorku iz Sexa i grada, zbog promiskuitetnog i nerealnog prezentiranja života i veza, te opsjednutosti krpicama i štiklicama, ja sam osobno silno zahvalna glavnim junakinjama te sladunjave serije.

Pokazale su nam da život nije savršen, a nisu ni ljudi. Pokazale su nam koliko žene mogu biti neumorne u svojim fantazijama i zabludama, očekivanjima i potrebama da ih muškarac upotpuni, usreći i dovede im u red život, za koji se svaka od nas treba pobrinuti sama.

Serija nam je pokazala i da muškarci mogu biti gadovi par excellence i da to možemo doživjeti u stvarnom svijetu, što mnoge od nas jesu. Isto tako nam je pokazala kako biti fatalna, bezobrazna, beskrupulozna i nadasve zla, za vlastito dobro, gdje, kada i točno koliko treba. Kako se nositi s neuspjesima, slomljenim srcima i traumama, dok izgledamo naprosto neodoljivo, savršeno upakirane u najnovije modne krikove.

Život je zaista često kao Sex i grad

Pa kad se osvrnem oko sebe, zaista ugledam stvarnu Carrie, Mirandu, Samanthu i Charlotte, u njihovim bitkama i sanjarenjima, propalim vezama i ponovnim pokušajima. Vidim ih u svojim prijateljicama, vidim u poznanicama, rođakinjama, susjedama, suradnicama a ponekad i u samoj sebi.

Vidim i pokojeg Facu, koji lažno sretan i prpošan skakuće s cvijeta na cvijet i sebe uvjerava kako je to život i kako je on player nad playerima… dok je zapravo samo teški narcis, iznutra prazan, izranjavan, gladan emocije i pažnje. Zato se uvijek nakači na neku blesavu Carrie, neku malu naivku, punu emocija i fiks ideja, s lažnim uvjerenjima da njena ljubav može svakoga izliječiti i svakoga spasiti.

SATC Sex and the City Set Design Interior Design Ideas. The four best friends Carrie, Samantha, Miranda and Charlotte
photo: nda.ac.uk/ Sex and the City

Carrie treba Facu kako bi naučila, da muškarac samim time što je muškarac ne zaslužuje njenu bezuvjetnu ljubav i praštanje, već se za isto treba dokazati djelima, a ne samo pustim floskulama.

A Faca treba Carrie kako bi se osjetio živ i kako bi okusio što znači biti voljen, kad sam to nije u stanju pružiti. Barem ne dok dovoljno puta ne naleti na zid, ne nakupi nešto godina u dupetu pa shvati da mu život ništa ne duguje, da mu svijet nije kriv što ga mamica nije dovoljno voljela i da mu sve nove žene koje susretne nisu krive što ga je neka tamo, onomad dobrano s***ala.

Trebamo se međusobno da se natjeramo odrasti. Da skupimo pokoju grešku, da okusimo more zabluda, da shvatimo što je a što nije za nas i za što mi sami jesmo i nismo spremni.

Treba nam to da bi na kraju balade, negdje, nekad, nekog mogli iskreno voljeti i da bi znali da je ta ljubav dvosmjerna ulica.

Sve ostalo je samo varijacija i ne miriše na ono pravo. Ne miriše na ljubav.


p.s. na kraju balade Faca se kao i uvijek vraća svojoj Carrie. Neki kažu da je to naivno i glupo i da ga nijedna ne bi čekala. Ali, ako je to prava ljubav, tko je ne bi čekao? Tko ne bi svoju srodnu dušu, ma koliko bila puna mana, dočekao raširenih ruku? Svatko bi, barem oni koji znaju da nisu savršeni i da je ljudski griješiti.

Možemo mi reći da nije ispravno, da je suludo, da je ona bila naivna i premalo se voljela, a on samo uplovio u luku koja ga je uvijek čekala, kad je postao prestar i preumoran za nove putešestvije. No istina je da svi mi odemo baš tamo gdje trebamo biti, ma koliko uporno i dugo od toga bježali.

The end

Komentari

Neki baner