Je li to dobro ili loše? , woman sitting on a bed beside mug and books
Razmišljanja

Je li to dobro ili loše?

Često koristimo svoj unutarnji kompas kako bismo odredili je li nešto dobro ili loše. I jedino nam on (ili ona, ukoliko govorimo o savjesti) može naglasiti o čemu se radi. Upravo taj osjećaj koji nosimo u sebi, upravo ta emocija koja se najednom probudi u nama, ispriča sve. No, je li sve u osjećaju i čime su uopće definirane emocije? Kako znati da znamo da je nešto svjetlost ili tama?

Plotinovo tumačenje svjetla i tame kroz filozofiju posebno me se dojmilo. I premda vjerujem kako su pozitivno i negativno zapravo dio istog pravca, samo na suprotnim stranama, njegovo mi je objašnjenje dalo neki sasvim novi uvid i natjeralo me da se zapitam.

Ukoliko je tama definirana kao odsutstvo svjetlosti i ukoliko tama jednostavno nije, jer to je samo prostor do kojeg svjetlost ne dopire, zašto uporno dijelimo svijet i ljude i sve oko nas na dobro i zlo? Uostalom, ne bi li dobro trebalo biti dobro i ne boriti se. Nije li borba svojstvena onima koji žele nanositi zlo?

Feeling iznutra

Ljudi će reći da ih osjećaji nikada ne varaju. I to je istina. Poanta je u tome čime su ti osjećaji definirani i tko nam ih je ugradio, usadio. Nije svakome od nas pomisao na avione ista. Nož nekima na prvu signalizira opasnost. Možda zbog toga što su nastradali od noža. Isto kao što im iskustva vezana uz avione ne formiraju lijep osjećaj u trbuhu.

Malo po malo, komadići gorčine naslagani su na prijašnja iskustva i vrlo brzo čovjeku se poremeti kompas. Nešto što je do jučer smatrao nemoralnim, danas možda radi kao od šale. Jer se naviknuo.

Ono što se zapitam, bivajući svjesna da svi griješimo na drugačije načine i da nije netko zbog toga više grešan, jest koja je uopće iskonska dobrota i koje je to okorjelo zlo? Možemo li ga podijeliti kao Danteov pakao?

Granica dobra i zla

I sada mi sve manje postaje jasno gdje je uopće tu granica između dobrog i lošeg. I tko sam ja da ju na ikoji način određujem? Čak i u vlastitom životu.

Ako mi se dogodi da slomim nogu i moram biti u gipsu tjednima, je li to nužno loše? Ako mi se jedan dan posreći i dobijem brdo novaca, je li to nužno dobro? Jesmo li u stanju izdignuti se iznad tih karakterizacija, imenovanja i stavljanja u kutije? Jesmo li u stanju samo se promatrati bez prefiksa?

Po meni, to je ključ sretnog i ispunjenog života. Baš ništa ne svrstavati u kategorije i samo živjeti. Ovako ili onako. Svakako. Jer, uvijek je nešto i onda umreš. Nikada potpuni balans neće postojati izvaan. Ali postići ga u sebi, koliko god bilo teško, nije nemoguće.

Jednom mi je jedna osoba rekla kako treba živjeti ravnu liniju. Ne sinusoide. Tada sam imala 19 i u svom veselom životu nisam mogla ni zamisliti da živim kao da sam mrtvac. Ravnom linijom. No, tek sam godinama kasnije počela osjećati na što je mislio.

U redu, živi ispunjen i radostan život, čak i ludo do koje god mjere želiš, ali živi ga s istim pristupom pozitivnim i negativnim stvarima, jer one su zapravo uvijek pozitivne, ukoliko ti to izabereš. Makar ti se činilo da se tu ne da izvući ni gram svjetlosti. I jednom će ta sitna točkica vjere obojati cijeli tvoj život divnim bojama.

Komentari

Neki baner