unrecognizable woman standing outside modern cottage in forest
Razmišljanja

Nitko ti nije dužan omogućiti smislen život, za to se moraš sam potruditi

Često slušam različite vrste nadmetanja u odnosima, tko je rekao ovo ili ono, a tko je učinio ovo ili ono, jer je to trebalo, jer je to bilo ispravno a drugačije je bilo pogrešno…

Uvijek neka glupa nadmetanja i dokazivanja koječega drugima, uvijek se pitam dokad… izgleda do unedogled.

Potreba vlastite valorizacije i potvrda ispravnosti u svemu… ma koga to više zanima?!

Izgleda mi, da je toliko trgovine prisutno u odnosima kad sve ovo vidim… pa zar nemamo nimalo poniznosti, razumijevanja i sreće kojima ćemo ispunjavati naše dane ?

I vjere vidim nema više nigdje, strah prevladava u svim mogućim ljudskim odnosima i uvelike je preuzeo sve sfere života.

Baš jad vlada u ovom modernom blještavilu.

Površnost je također uvelike jedan od današnjih modela tzv.“ Uspješnog“ i lijenog načina života.Ne mogu i nikada nisam mogla razumjeti ljude koji većinu svog vremena provode po birtijama ne radeći ništa i ne pitajući se u jednom trenutku, zar nemam nijedan bolji i svrhovitiji model provođenja svoga vremena  nego obijajući kafiće i gostionice?

Zar se ne pitaju, mogu li danas nešto lijepo priuštiti sebi i svojoj djeci, učiniti dobro djelo nekome svojim radom i trudom ili su toliko ogrezli u toj svojoj površnosti i lijenosti da ni vlastitu korist u novome danu više ne vide..

I sad mi padaju na pamet svi oni ljudi koji su u životu ostali uskraćeni za neke sposobnosti koje smo mi ostali dobili kao dar od Boga.

A to su na primjer mogućnost hodanja, trčanja, gledanja i slušanja sebe i drugih, prirode, moć govora, a o talentima da ne govorim.

I onda gledam sve te ljude kako se bore, kako se trude svaki dan iznova da iskoriste osluhnu i dožive taj dan, koji se više neće ponoviti ali kojeg imaju na raspolaganju da ga osmisle i oboje na najbolji mogući način.

Patnici ili borci?

Gledam kako se trude da vježbaju s neizmjernom upornošću da naprave još jedan novi korak pa još jedan i zbog kojeg su ponosni i radosni jer su uspjeli ono najteže, da prohodaju samostalno.

Ili one koji se trude da nauče neku novu vještinu a koja je drugima možda Bogom dana kako nekad volimo reći.

U svim tim primjerima gledam toliku volju, želju i upornost za unaprjeđenje vlastitog života ili života svojih bližnjih.

I vidim da im svima uvijek nekako fali vremena, voljeli bi da se mogu još malo više potruditi u tome danu jer znaju da se sa svakim novim danom približavaju sebi zadanome cilju, uspješnog realiziranja vlastitog postojanja.

I divim im se, takvi ljudi i mene pokreću i obogaćuju, oplemenjuju. Dajući smisao vremenu koje im je darovano su shvatili da ga treba iskoristiti na vlastitu dobrobit, na divan i čestit način, vlastitim trudom.

I njihovo vrijeme je toliko dragocjeno i pomno organizirano, smiju se i vesele mu se, posebno onome kojega dijele s bližnjima.

Optimizmom zrače kao nitko drugi, ne žale se a mogli bi se žaliti, nitko im to ne bi zamjerio.

Oni bi nam svima trebali biti primjer kad ne znamo što ćemo, kad se žalimo na težak život,  na ne- fer život. Jednostavno ih gledajući ,vođenih takvom divnom životnom energijom i upornošću ne bismo smjeli loše se osjećati i jadikovati u vlastitim životima nego vrijeme koje nam je poklonjeno čuvati i dragocjeno pretakati u minute i dane ispunjenog vlastitog postojanja a na dobrobit svih koji su nam blizu.

Komentari

Neki baner