Emocionalna fiksacija, Komplimentima budimo šarmantni, Uvijek si slobodna okrenuti se i otići, Pustite me da prođe, Kada ćete prestati žaliti za nekim ljudima koji su vas povrijedili?, Strah
Odnosi Psihologija

Emocionalna fiksacija – Kada ne možemo pustiti osobu s kojom je odnos neostvariv

Ovaj pojam se rijetko spominje, no emocionalna fiksacija zna predstavljati veliki problem. Riječ fiksacija dolazi od lat. riječi fixare što bi se moglo prevesti učvršćivanje, odnosno u ovom smislu misao koja nas neprestano i uporno preokupira.

Kako taj proces može ići iz dana u dan, može doći do opsesije te osjećaja da ne možete “izbaciti” više određene misli iz glave jer su neprestano prisutne.

Vjerojatno ste čuli pojmove poput fiks ideje, upravo to upućuje na nešto nerealno i neostvarivo, nešto što postoji samo u našoj glavi.

Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna.

Načini na koje osoba može biti nedostupna:
  • može biti emocionalno nedostupna što znači da jednostavno iz nekog razloga nema razvijene vještine izražavanja i primanja emocija (emocionalna inteligencija)
  • osoba je u vezi/braku
  • osoba je udaljena te nemate nikakve kontakte s njom
  • osoba jednostavno ne želi biti u vezi/odnosu s dotičnom osobom koja pokazuje interes

Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj. Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.

Kako znati kada se uistinu radi o fiksaciji na drugu osobu?

Neki od znakova su:

  • iako je odnos završio vi i dalje svakodnevno mislite na drugu osobu (ovdje se ne govori o procesu žalovanja zbog prekida veze ili prestanka kontakta, već o procesu kada 2 godine ili više nakon prekida vi i dalje mislite o drugoj osobi)
  • nadate se pomirenju iako realno nema nikakve nade da ćete jednom ili opet biti sa tom osobom
  • svaki dan mislite o drugoj osobi, što radi, gdje je, s kim je, hoće li nazvati i sl.
  • ne možete pustiti tu osobu jer vjerujete da je on/a jedini/a za vas te da nećete preživjeti bez te osobe
  • imate jače tjelesne reakcije čim pomislite na tu osobu (poput lupanja srca, uzbuđenosti, kao jači nalet adrenalina)
  • u nezadovoljavajućoj (čak i štetnoj) ste vezi, ali ni dalje ne možete pustiti taj odnos niti parrnera/icu
  • imate potrebu stalno pričati o dotičnoj osobi
  • teško ostvarujete nove odnose
  • osjećate neku posebnu povezanost prema dotičnoj osobi te vjerujete da ju jednostavno nikada nećete moći zaboraviti/pustiti
Što stoji iza ljubavne fiksacije?

To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba bježi, odnosno umanjuje realitet. Negdje davno, još u djetinjstvu osoba je naučila da je stvarnost jednostavno prebolna i preteška iz nekog razloga. Ovime bježi u svoj svijet u kojemu je sve kako treba biti, odnosno kako osoba želi, roditelji savršeni, partner poseban, divan i jedinstven. Pritom nema stvarnog kontakta sa stvarnošću kao što nema ni stvarnog kontakta sa partnerom na kojemu je fokus.

Kada bi se osoba vratila u “sada i ovdje” uvidjela bi da svijet nije crno – bijel te da je to dječje razmišljanje. Djetetu su svi oni koji nisu dobri, stavljani u kategoriju da su loši. Znači iz dječje pozicije osoba je ili dobra ili loša, nema ništa između. Na isti način osoba koja je zapela u fiksaciji, zna idealizirati partnera koji je nedostupan dajući mu samo idealne, pozitivne osobine. Upravo time se učvršćuje fiksacija jer se partnera još više idealizira te osoba vjeruje da takvog više nikada neće upoznati. U pravilu što je osoba udaljenija, to više dolazi do fantazije i maštanja. Sve ono realno, “Kako je sada?” prelazi u: “Kako će jednom biti?” Samime time dolazi do bijega iz sadašnjeg trenutka u budućnost, tamo i negdje.

“U procesu fiksacije JEDNA OSOBA postaje nam potpuni i jedini izvor ugode, ljubavi, sigurnosti i povezanosti.”

Ako ovo povežemo sa djetetom kojemu je mama jedini izvor svega navedenoga, lako možemo shvatiti što se događa. Kada se “fiksiramo” na neku osobu iako je odnos već završio, na neki način postajemo ovisni o toj osobi kao što smo kao dijete jednom bili ovisni o mami, njezinom prisustvu, ljubavi, nježnosti i sl. No, kako se sve ovo odvija nesvjesno (dok to ne osvijestite i proradite), pritom najčešće zaboravimo da smo odrasli ljudi koji više nisu ovisna, bespomoćna djeca.

Kako prekinuti s ovime?

Najbitnije je osvijestiti cijeli ovaj proces te što se događa ispod površine slike. Samim time možemo doći do iluzije i početi ju “razbijati”. Iluzija je lažna stvarnost, no upravo osobe najteže puštaju iluziju iako im u ovom slučaju ona šteti te im koči daljnji razvoj. Puštanjem iluzije dolazi do oslobađa raznih osjećaja, što zna biti bolno i teško shvatljivo. Kao da prolazite kroz maglu nesigurnosti, straha i boli, ali jednom kada se magla raširi i makne, dobivate potpuno novi pogled.

Također radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše.

I za kraj…

“Koliko god na početku divna bila iluzija, to nikada neće biti ništa više od same iluzije, a pritom stvarnost prolazi pokraj vas, kao u nekom paralelnom svijetu.”

Marta Kravarščan / atma

Komentari

Neki baner