eyeglasses with mug on warm scarf
Cafe

Šalica prijateljstva

Sjedim za kuhinjskim stolom svog novog doma i ispijam čaj iz šalice koju sam dobila prije dvadesetak godina. Za svoj deseti rođendan. Sentimentalna vrijednost, pomislili biste. Ali ne. Iskreno, ta šalica nije oličenje nikakve ljepote ni posebnosti u svojoj vanjštini. Jedino što mi je kod nje uvijek odgovaralo bile su veličina i širina. Zaista je velikodušna. No, najneobičnije u cijeloj priči jest to što je ta šalica još uvijek živa. Nije okrhnuta nigdje. Baš nigdje.

Ta šalica preživjela je mog divljeg brata. On je tada imao tri godine i mnoge stvari koje je jeo i pio iz nje su, srećom, završile točno tamo gdje su i trebale, u njegovim ustima. Ne na podu.

Ja sam iz nje svako jutro jela doručak i koristila ju u svim mogućim prilikama. Sve dok se nisam odselila, a ona ostala kod mojih roditelja. Nakon nekoliko kasnijih selidbi i konačnim vraćanjem kod mene, kao da joj je udahnut novi život.

No, sve do ovog trenutka nisam ni razmišljala o njoj. A onda se odjednom pokrenula lavina potpuno zaboravljenih sjećanja na brojne trenutke i godine koje su protekle.

Sjetila sam se i da mi je mama prenijela kako se osoba koja mi ju je poklonila nedavno udala i dobila dijete. Naravno da ja nisam bila pozvana na vjenčanje. Nismo najbolje prijateljice još od kraja osnovne škole.

Ljudi odrastu, ljudi se mijenjaju

Sve to potaknulo me na daljnje razmišljanje o tome kako se ljudi jednostavno raziđu. Kako ih jednom povezuju okolnosti i određene emocije, a kada se u drugom to sve preokrene, shvate da oko sebe ponovno imaju gomilu stranaca. A nekoć ste s njima dijelili tajne, imali zajedničke fore, ogovarali simpatije i razvijali odbojnosti prema određenim ljudima.

Danas ne znate ni kako im se djeca zovu, a bome ni s kim su uopće stupili u brak. Baš kao što se na šalici promijenio crtež koji se sada gotovo jedva i vidi. To se jedino promijenilo. Dvije patke u zagrljaju oko kojih lete srca i cvijeće skoro više ni ne postoje. Baš kao ni naše prijateljstvo.

Satkani smo od svih tih ljudi koji su nas pomalo obilježili. Neki su bili prisutni vrlo kratko, a ostavili su duboke emocije i snažne uspomene. Neki pak, bivajući uz nas godinama, danas ne izazivaju ni običnu toplinu oko srca.

Neke su stvari nepoderive, ali mnogo toga jest. Kao odnosi.

Odnosi su tako krhki, tako podložni. Nikada neće biti poput moje porculanske šalice. Ja, doduše, u svom životu imam samo jedan odnos koji je upravo kao velikodušna šalica. Preživio je čudne nedaće, bio daleko od mene neko vrijeme, ali mi se vratio. Sasvim tiho i neočekivano. Drag mi je, jer je tako praktičan i snažan. I ne namjeravm ga nikom dati, a ni bacati u smeće. Namjeravam ga još dugo držati na svojoj polici i koristiti u svim mogućim prilikama.

Možda smo nas dvije s godinama (i zbog godina) malčice izblijedjele, baš kao i crtež na šalici, ali su naše emocije zadnjih petnaest godina ostale nepromijenjene. Pa sve i da zadobijemo koju ogrebotinu, čisto sumnjam da ćemo završiti u komadićima.

Komentari

Neki baner