Andre Aciman: Nađi me

Već neko vrijeme mnogima preporučam roman Zovi me svojim imenom, po meni moderno književno remek djelo. Zaveo me svojom pričom, toplinom, iskrenošću, atmosferom i posebnošću kao malo koji.

Vijest o njegovu nastavku me jako razveselila i nisam mogla dočekati da mi Nađi me dođe u ruke. I iako se može čitati i kao samostalan roman, drago mi je da sam prvo pročitala Zovi me svojim imenom. Drago mi je da sam jedna od onih koje je pomeo, ostavio bez riječi, sa suzama u očima. Možda bih s Nađi me doživjela isto da sam ga prvog pročitala. Ali nikada neću saznati.

Ovaj je roman podijeljen u četiri dijela, četiri muzička stavka od kojih svaki priča svoju priču.

Pratimo dobro poznate likove iz prvog dijela, ali i mnoge nove i saznajemo što im se događalo nakon ljetne romanse između Elija i Olivera. Jesu li im životi bili onakvi kakve su htjeli, za čime žale, čemu se nadaju. Tužne su to sudbine nesretnih pojedinaca koji zapravo traže ono čemu se svi nadamo, ljubav. Ljubav u tolikoj mjeri da joj ne dopuštaju ni trenutak mira, ni sekundicu za stanku, već je grabe širom otvorenih ruku i očiju, predano i bez razmišljanja.

“Ponos je nadimak koji dajemo strahu.”

Andre Aciman je još jednom pokazao svoje spisateljsko umijeće, lirsko stvaranje, poetičan stil pisanja i mnogo emocija. Roman je prožet glazbenim referencama, svako poglavlje je i naslovljeno glazbenim izrazima: Tempo, Cadenza, Capriccio i Da Capo. Takav je i njihov ritam. Iako naizgled nepovezane, svaka priča ima nit vodilju koja se na samome kraju poveže u jednu smislenu cjelinu.

Acimanovo pripovijedanje je poput potočića, samo klizi i pretače se iz jedne slike u drugu. Ponovno nas uspijeva uvući u taj svoj profinjeni svijet, svijet u kojem likovi ne zaziru od izražavanja svojih emocija, ali s druge strane osjećaju i strah i sram zbog istoga. Kako i neće, svjesni su u kakvoj okolini žive. I ponovno putujemo, autor nas još jednom odvodi na predivna mjesta kojima upotpunjuje svoje umjetničke slike.

Andre Aciman: Nađi me

Ali… Nađi me nije Zovi me svojim imenom. Sve navedeno nisam osjetila ni doživjela ni upola koliko u prvom dijelu. Atmosfera nije ona atmosfera, osjećaji su na trenutke i pretjerani, prebrzo se sve odvija, glavni likovi se sunovraćaju u nove odnose. Sve je preidilično. I premalo je Elija i Olivera, puno premalo.

Ovo nije njihova priča, ovo je njihov završetak. I bolan je, oh što je bolan. Zadnje je poglavlje ono što sam očekivala od ovog romana. Htjela sam njih dvoje, njihovu zabranjenu ljubav. Ali to je život. Često nas razočara. A ponekad i neki roman, neka priča. Mene je ova. Zaboravit ću je, nažalost, za razliku od njenog početka, od njenog prvog dijela.

Dojam?

I ne znam što bih vam savjetovala. Ali vjerujem da bi vam se ovaj roman mogao više svidjeti ako ga pročitate prije Zovi me svojim imenom. Pitomiji je, smireniji i ozbiljniji. Ali meni nema ono nešto, nešto što me vuklo dalje, što me tjeralo da nastavim čitati. Ali dobro da jesam. Jer sam još jednom srela Olivera i Elija i dobila nekakav završetak. Znam da mi je samo to i trebalo.

“… ipak je znao da je, iako ni on ni ja nismo tražili onoga drugoga, to samo zato što se zapravo nikad i nismo rastali, i da nije važno gdje smo, s kim živimo i kakve su zapreke pred nama, jer kad dođe pravi trenutak, jednostavno će doći i naći me.”

Izdavač: Sonatina naklada / Books

Komentari

Neki baner