Ovog Božića ogrnimo se ljudskošću, Vječna potraga za ljubavi, Ljubav u doba korone, U nekom trenu shvatiš koliko je besmisleno šutjeti svoju emociju jer se bojiš reakcije druge strane, Kako smo se to našli "u šahu" između korone i vlastite gluposti?, Tužno je to ali, mnoge su žene od svog bivšeg napravile pravog muškarca tek kad su otišle od njega, Imaš pravo birati svoj kaos, ali ja imam pravo isto tako birati svoj mir, Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji, Ti si teški primitivac ali ja sam zbog toga naučila koliko zaista vrijedim. Pa hvala ti!, Na mom i tvom popisu 'otpisanih', najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli, za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

U nekom trenu shvatiš koliko je besmisleno šutjeti svoju emociju jer se bojiš reakcije druge strane

Kažu da je dobar početak znati što ne želiš. Jer ako to znaš, lakše ćeš prepoznati što zapravo trebaš i lakše ćeš to izreći na glas.

No živimo li mi zaista po tim principima? Izgovaramo li na glas svoje potrebe čak i kad smo ih svjesni? Ili radije biramo pristajati na kompromise jer se čine realni, prigodni i prihvatljivi?

Koliko sam samo puta rekla okej, i pristala na polovično rješenje u poslu, odnosima i različitim situacijama jer me okolina uvjerila da moje želje nisu bitne, da je kompromis jedino što je realno? Milijun puta.

Gdje me to dovelo? Na početak.

Ponekad je s nekim ljudima kompromis bio rješenje, no često, kroz neko bih vrijeme shvatila da je taj kompromis samo mazanje očiju i da ono što smo zaključili da je najbolje, to uopće nije. Najgore je.

Ali svi to radimo, idemo gdje god možemo linijom manjeg otpora jer smo umorni od konstantne borbe sa životom.

Mi smo stvorili društvo u kojem se stalno s nekim natječemo za nešto. Društvo koje vrednuje rivalstvo prije svega i potiče u nama unutarnji monolog, u kojem smo stalno u konfliktu s nekim izvana, a zapravo sami sa sobom.

U takvom okruženju, stalno ganjaš neki uspjeh, bio privatni ili poslovni i stalno nekome nešto dokazuješ. Pri tom kažeš Da kad misliš Ne i kažeš Možda kad definitivno trebaš reći da, jer te uče da je neodređenost jezik kojim trebaš govoriti ako želiš da se ljudi zadrže i da ih zainteresiraš.

I sa svakim danom što prođe i svakim novim postupkom u kom ne izgovaraš na glas svoju istinu, ti sve više toneš i radiš protiv sebe.

A onda to pošalješ dovraga, jer shvatiš koliko je besmisleno.

Besmisleno je reći možda, ako je odgovor da, jer sve u tebi vrišti da to želiš a ti potiskuješ svoje želje, jer što ako? Besmisleno je reći Da, ako je iznutra odgovor jasno Ne, jer ne želiš nekoga povrijediti.

Besmisleno je šutjeti svoju emociju, jer se bojiš reakcije druge strane.

Što se najgore zapravo može dogoditi ako nekome pokažeš tko si? Da te odbije? Pa to je samo znak da ti je bez te osobe bolje.

Ali naučeni smo svima se sviđati, govoriti milijun puta možda i vidjet ćemo i ostavljati otvorena vrata tamo gdje smo ih davno trebali zalupiti.

Bojimo se reći da nam je glupo živjeti za tuđi lajk i tuđe odobravanje, jer smo okruženi milijunima ljudi koji drhte i strepe nad tuđim odobravanjem i za istim trče.

Strahovi u nama

Bojimo se biti stvarni, emotivni, kritični, jasni, iskreni, direktni… jer se kao takvi nećemo uklopiti u svijet prepun onih koji sve rade kako bi bili neodređeni i prilagodljivi, kao kameleoni.

No nismo to. Ljudi smo.

Ne želim se prilagođavati ljudima i pojavama koje ne rezoniraju s onim tko sam u svojoj srži. Ne želim postati idealna izvanjska slika nečeg što iznutra ne postoji.

Odbijam govoriti Ne, kad mislim Da, i Možda kad je odgovor Ne, jer moje su želje važne. Ja sam važna. Svijet… pa zajebi svijet, on neka se sam za sebe pobrine. Neka se prilagođava do krajnjih granica.

Moja direktnost ljude plaši, jednako kao što ih opčinjava. Plaši ih jer grize sve ono što glume da jesu, a opčinjava njihovu istinu koja se bori isplivati na površinu.

Zato me neki uspješni ljudi iz moje branše zaobilaze, koliko god da im je fora sve što radim i koliko god da me respektiraju. Ali oni znaju da sa mnom ne mogu manipulirati pa u startu izabiru neki drugi put, neke druge ljude i suradnje. I to je okej.

Jednako tako u privatnom životu, mnogi meni bitni ljudi naprosto zinu kad im u lice kažem – Oprosti ali to nije tako. To je samo tvoja percepcija, ali ne i moja istina.

Banalni je primjer, razgovor od neki dan sa Žacom.

Žac je jedan od mojih najdražih prijatelja, s kojim se družim već desetak godina. U dušu se znamo i sve si možemo reći, nema tu zamjeranja. Nema tu razmišljanja da li biti iskrena ili ne, nema figa u džepu i nema guranja problema pod tepih.

On jako voli fotografiju i gdje god ide nosi svoj fotić oko vrata i radi nevjerojatne fotografije. Često komentiramo skupa moje fotke i on će mi svojim stručnim, kritičkim okom reći iskreno koja mi je fotka glam a koja blam.

Jedna od nedavno objavljenih mu je bila vrh do te mjere, da mi je rekao da mi je to najbolja fotka ikad i da teško da ću je ikad nadmašiti, a za drugu je par dana kasnije rekao da je totalna katastrofa i da šta će mi taj duck face?

Smijala sam se. Jer niti sam onu prvu doživjela kao ultimativu fotku niti je druga meni bila duck face, već pusa mojim vjernim pratiteljima, ali nisam mu zamjerila iskrenost. Cijenim je. Možda se ne slažem uvijek, ali je cijenim, jer toliko je prokleto rijetka.

Toliko je prokleto rijetko da ti netko kaže kako se zaista osjeća i kako vidi stvari. Još je rjeđe da ti ljudi iskreno kažu što žele od tebe, vašeg odnosa, vaše suradnje, jer su naučeni kalkulirati.

A ne znam, kako nisu svjesni da se to sve osjeća.

Energija govori najglasnije

Netko mi milijun puta može reći kako sam prelijepa i kako sam mu draga, ali ja ću osjetiti ako je to samo fraza, nešto što je rekao samo zato što misli da mora, da me ne bi uvrijedio, dok zapravo u sebi osjeća nešto sasvim drugo.

Isto tako znam i osjećam kad se nekome sviđam, kad odobrava ono što radim, ali se to silno boji na van pokazivati, pa se ne usudi ni lajk stisnuti na moju objavu, da netko tamo ne bi skužio da on prati curu koja objavljuje pjesme.

Koliko unutarnjih autodestruktivnih borbi, usmjerenih na nepostojećeg izvanjskog Nemesisa. Koliko skrivanja vlastite istine i vlastite emocije… a za šta?

Za veliko, isprazno ništa!

Mnogi nisu svjesni da govore čim uđu u prostoriju, pa makar proveli večer stojeći u kutu bez da zapravo izuste ijednu riječ. Govori njihov hod, njihovo držanje, geste… i oči. Osobito oči. Govori energija kojom zrače i kojom mi sve o sebi kažu bez da razmjenimo ijednu riječ.

Mnogi pak misle da mogu prikriti svoje stvarne namjere lijepo upakiranim pričama. Ali ne znaju da i njihova energija priča i mnogo je glasnija i jasnija od njihovog pokušaja manipulacije.

Živjeti u skladu sa svojom istinom, na glas izgovarati svoje želje i potrebe, ne znači umanjivati tuđe, znači samo biti u miru i načisto sa sobom.

Nisam od gline, nitko od nas nije

Zbog toga ne vjerujem svijetu koji me želi prilagoditi, oblikovati kao da sam od gline, upakirati me u svoje ideje, stereotipe i očekivanja, jer nisam se rodila kako bih bila oblikovana, već kako bih izvukla svoj maksimum za sebe i živjela punim plućima svoj život.

Zbog toga ako osjećam ljubav ja je neću skrivati.

Ako sam ljuta, neću tu ljutnju upakirati u lažnu ljubav.

Ako sam žalosna, rasplakat ću se negdje sama i pustiti da mi suze olakašju neki teret.

Ako osjećam Da, izreći ću Da.

Ako u meni sve vrišti Ne, to je ono što ću izgovoriti, ma koliko možda izvana izgledalo kako je to nešto, baš odlično za mene. Jer nikad nije. Intuicija zna.

Ako se s nekim moram razići, otići ću od te osobe.

Ako moram raskinuti suradnju, raskinut ću je.

Ako se za nešto imam potrebu boriti – BORIT ću se, kao lav, do zadnje kapi krvi i nikada neću odustati. Jer nešto u meni zna zbog čega se bori.

Slušat ću svoje srce, ma što mi govorio svijet i nametalo okruženje, jer na kraju dana, živim u svojoj koži i jedina objašnjenja dugujem samoj sebi, a ne ikome drugom na planeti.

To je na prvu težak put, ali je izbor zapravo lak. Lak je jer kad počneš izgovarati na glas svoje istine, svoje želje i potrebe, odjednom krčiš sav ljudski korov koji se nastanio tu i hranio tvojom energijom.

Odjednom odlaze svi koji tu ne trebaju biti. Mijenjaju se iskustva, suradnje, odnosi i njihova dinamika, jer sve što ti ne treba i nije tvoje – odlazi.

I to je u redu. Tako treba biti. Ne treba se grčevito boriti za ono što ne osjećamo kao svoje, za ono što mnogo više peče no što daje ljepote, za ono što iritira, smeta, boli, guši i ni po čemu iz nas ne izvlači ništa dobro i lijepo.

Ne treba nam ništa zbog čega mi nismo mi.

Zaključit ću s jednom misli koja mi se danima vrti po glavi. Znate li zašto svijet toliko pati za savršenstvom? Zašto su u fokusu lijepa, fotošopirana tijela i potpuno nerealni standardi ljepote i samog življenja?

Jer većina ljudi, ne može prihvatiti svoju nesavršenost.

A nismo došli na ovaj svijet biti savršeni, došli smo živjeti. I kada bismo više živjeli a manje pokušavali biti nešto što nismo, što mislite kako bi izgledao ovaj svijet?

Možda manje Instagramski lijepo, ali daleko, daleko sretnije.

Komentari

Neki baner