pensive young woman choosing outfit while dressing in light vintage bedroom
Cafe

Ako ne pratiš trendove, ne vrijediš?

Mnogo prije virtualnog svijeta punog dostupnosti, postala sam svjesna da me ne zanima što je to trenutno moderno. Čak ni kada su trendove određivale grupe ljudi. Jer, biti u modi značilo je ne samo oblačiti se onako kako se oblače oni koji određuju što je in, već i ponašati se i raditi ono što rade oni.

U osnovnoj je školi jedno vrijeme bilo je vrlo in izmaknuti sjedalicu onome tko je upravo u tom trenutku na nju namjeravao sjesti. Za mene je to bila besmislena radnja kojoj se nikada nisam pokorila. Jednostavno mi se činila preopasnom da bude obična šala.

Ako osjećaš da to nije za tebe, onda je bolje ne ići protiv sebe. Isto kao što ne bi trebalo nositi kombinacije boja koje su ti nespojive, bez obzira što drugi to kombiniraju fantastično. Ako ti zlato i srebro ne idu skupa, ako ne voliš tenisice na punu petu ili tenisice uz suknju, čemu slijediti taj trend?

Ako to nije tvoja priča, jednostavno je ne trebaš slijediti. Ja sam često bila sklonija prkosu i kontriranju. Smatrala sam da je mnogo zabavnije pronaći svoj modus vivendi i osmisliti neku svoju priču, stil, razmišljanje. To što su radili svi, bilo mi je dosadno, utabano i već viđeno. Trebala mi je svježina.

Na eskurziji u osnovnoj su se djevojke iz mog razreda odlučile naroljati. Ja sam, crna ovca među njima, bila totalno protiv. Čak i kada je krenulo masovno pušenje cigareta, jer su svi željeli biti face, bila sam jedna od onih koje su jedino udisale dim njihovih cigareta. Pušenje nije bilo moj đir.

Mislila sam da je to samo dok si mlađi, dok se još formiraš i tražiš, ali onda odrasteš i vidiš da se to nastavlja. Postoje stvari koje se trenutno nose i rade i one koje nisu više fora. Tako je trenutno, recimo, vrlo moderno raditi na sebi i živjeti zdravo (što god to kome značilo). Za mene, taj je trend počeo prije petnaest godina, zahvaljujući mojoj mudroj majci.

Niti je itko iz mog društva tada bio čuo za jogu, niti je u mom gradu bilo nešto više od šačice ljudi koji znaju što je tapioka, humus ili ghee. A o recikliranju da ne pričam. Još početkom novog milenija roditeljima sam punila glavu svim onim čime nas obasipaju posljednjih godina. Potiho, za sebe, oduvijek sam radila ono što je ispravno, ne ono što je in.

Hit igračka

Kada je jednom prilikom sestra mog bivšeg dečka htjela specijalnu igračku za svoju kćer, uopće mi nije bilo jasno u čemu je kvaka i zašto baš ta kompletno besmislena plastična lutka. Naravno, pored nje je na polici pisalo: hit igračka. Zar dijete od svega koju godinu zna što je hit?

Vjerojatno, ako živi okruženo onom djecom koja neprestano nešto žele. Nešto što ima netko drugi. A roditelji, u nemogućnosti da im daju ono što trebaju, daju im to što žele. Jer mnogo vole svoju djecu i cilj im je da imaju sve. Sve dok im jednoga dana to ne postane dosadno, sve dok jednoga dana ne nauče da željeno mogu dobiti odmah i sad (baš me zanima što će se dogoditi kada krene škola strpljenja), a kada to i dobiju zanimacija će potrajati svega 20 minuta.

Pomodnost ne prestaje. Nikada. Samo se nastavlja s koljena na koljeno. I tako se širi konzumeristički krug bez pravih vrijednosti.

Nanoviji mobiteli, moderne kuhinje, čizme s torbicom, tetovaže ili baš ta boja kose. Je li to naše ili njihovo? Biti svoj mnogo je važnije nego biti moderan. A samo rijetkima to uspije. Jer, to je jedan vrlo usamljen put, kojim samo hrabri mogu koračati.

Komentari

Neki baner