love art flowers summer
Cafe Razmišljanja

Kad “oprosti” lomi kosti

Kroz život svojom voljom naučimo mnoge stvari (a i sâm nas život mimo našeg htijenja mnogo čemu nauči), upisujemo škole, fakultete, stječemo diplome i doktorate; postajemo “pametni i knjiški ljudi”, no opet nekako uspijevamo biti potpune neznalice i budale kada treba prepoznati trenutak za izgovaranje jedne jedine riječi – “oprosti”. 

Ignoriramo je i ne priznajemo slijepo se držeći kojekakvih pravila u našim glavama sve dok ne bude prekasno, sve dok taj trenutak traženja oprosta i priznavanja pogreške ne zamijeni trenutak žaljenja zbog principa koji to nikada nije bio.

Uvijek se izvlačimo na nekakav ponos ističući svu veličinu, sav značaj svoje dosljednosti. A dosljedno samo propuštamo biti boljim ljudima. 

Štreberi smo koji neumorno uče strane jezike, kao papige ponavljamo fraze na francuskom, švedskom ili mandarinskom kineskom, no u vlastitom rječniku ne znamo pročitati “oprosti”.

Tu se jezik plete, lomi i oklijeva, odbijajući poslušnost izgovoriti jednu od rijetkih riječi koja nas, jednom izgovorena, nikada neće zarobiti i ostaviti loš okus u ustima. Naprotiv, jednom puštena na slobodu izbrisat će granice zlopamćenja, gorčine nataložene negdje duboko u grudima, uvijek prisutnu slutnju kajanja zbog nečeg nedovršenog, pogrešnog.

Priznati pogrešku znači pobijediti ponos

Najčudnije što sam ikad u životu progutala bio je vlastiti ponos. Očekivala sam kako će mi zapeti u grlu ili me barem natjerati da se zakašljem, ali, nikad nisam lakše disala.

Priznanje vlastite pogreške je poput izrona nakon dugog vremena provedenog pod vodom – napokon možeš udahnuti novi početak. Ili kraj. Koji je, u konačnici, i sam opet početak nečeg drugog. 

Šteta je što tako mnogo nas to ne razumije. Držimo glavu ispod vode dok ne bude prekasno, pa onda, utopljeni vlastitom savješću, grčevito tražimo spasonosne splavi oproštaja.

Pa kad shvatimo kako su nam odavno umaknule, razmećemo se sa “oprosti” kao s tek završenim tečajem onog mandarinskog kineskog – no zaboravljamo da, što smo dulje čekali, više truda moramo uložiti u dokazivanje kako “oprosti” nije tek balast čije će odbacivanje NAS vinuti u visine (lako zaboravljamo kako je čovjek katkad najviši kad je na koljenima) , već sidro koje će one čiji oprost tražimo zadržati u našim lukama. 

Ali, ponekad je teško istodobno pognuti glavu i pogledati u oči – a “oprosti” traži oboje. I čak niti tada nema jamstva kako će biti prihvaćeno.

Ljubav kao ključ

No, pokušaj je vrijedan svakog rizika. Vrijedan je dovoljno da sačuvamo prijatelja koji nam je podrška, partnera koji nam je utjeha, svakog tko nam je dovoljno blizak srcu i razumu da ga možemo zvati svojim. Čak i pod cijenu povremenog spoticanja o čvor pogreške koji, malen, ali postojan, nerijetko ostaje na mjestu gdje se pokidala kakva krhka spona ljubavi, povjerenja.

U ljudskoj je prirodi vraćati se uvijek iznova na ono što najviše boli. Možda nas to čini više živima. Svjesnijima kratkotrajnosti svih zemaljskih veza.

Zato je “oprosti” tako važna riječ. Velika za onog koji oproštaj traži, još veća za onog koji ga daje. Otvara ponovo svaku ranu samo kako bi zacijelila zauvijek, vratila srca i savjest na mjesta kojima pripadaju, a nama dopustila da krenemo dalje.

Izgovorite je katkad. Zakotrljajte je da od malene grude postane lavina koja će pomesti sve pred sobom.

Jednom kad se nađete na toj novoj čistini, znat ćete da je vrijedilo. 

Komentari

Neki baner