Miljenko Jergović je napisao romančinu “Dvori od oraha” obuhvaćajući čitav jedan vijek života i sudbina članova jedne dubrovačke porodice. I to ne romančinu zbog svoje obimnosti, nego zbog onoga što je u njoj napisano.
Roman prati život porodica Delavale i Sikirić kroz razdoblje od 100 godina, počevši od smrti Regine Delavale (rođene Sikirić), porodična priča se odmotava unazad. Već s Reginom i njenom kćerkom Dianom, priča me je toliko zaintrigirala i uvukla u sebe, da sam svakim sljedećim poglavljem, novom epohom i životima ostalih članova porodičnog stabla i korijena, bila hipnotizirana.
Ono što je također hipnotizirajuće i zadivljujuće je način na koji Jergović iznova i iznova pravi zaplete i to takve da ćete morati da zastanete otvorenih usta kako bi svarili obrt i krenuli u novo poglavlje. Ludilo koje zaposjeda Reginu Delavale se proteže kroz čitav roman kako kroz ljubavne tako i porodične odnose.
Kao što sam već rekla, porodična saga se odmotava unazad, retrospektivno, čime se događaji aktera, ionako neobični i luđački, izvrću čak i brojem poglavlja koja idu od XV do I.
Jergovićeve junake sudbina baca na razne strane svijeta – od Dubrovnika do Pariza, preko Sarajeva i Mostara do Trsta i Rijeke.
Iako Miljenko ne pripovijeda kronološki i neprestano širi priču kroz mnogobrojne likove, osnovna nit romana se ne gubi ni u jednom trenutku. Svaki od likova i događaja u vezi s njim mogao bi da bude roman za sebe, ali su ujedno direktno i indirektno sve vrijeme povezani i to je ono što ovo Pripovidanje čini velikim.
Ono što je mene pogodilo ovim romanom, a sigurna sam i sve ostale koji su ga pročitali s ovog našeg podneblja je način na koji je Miljenko zaronio u dušu našeg naroda i isecirao je, kao da se uživio u njega i disao zajedno za njim, a mi sa svakim udisajem i izdisajem prepoznavali karakteristične univerzalne pojedince.
Knjiga me je oborila s nogu! Na momente me je činila melankoličnom, na momente sretnom, na momente šokiranom, ali iznad svega zadivljenom.
Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana
Najteže je pričati o sebi, zaviriti u sebe i suočiti se sa sopstvenim bićem. Zovem se Tatjana Kožul i profesor sam srpskog jezika i književnosti i najviše bih volela da su ovaj deo napisali moji učenici jer bi oni to, svakako, bolje učinili. Sve u životu radim srcem i stalo mi je do toga da dotaknem srca drugih ljudi i ostavim trag. Radeći posao u školi nebrojeno puta sam dobila potvrdu svoga rada i to zaista nema cenu. Kada znate da ste nekoga inspirisali, usrećili, ohrabrili, osnažili i oraspoložili, to vam daje krila i vetar u leđa da budete još bolji kako bi drugima mogli dati još više.
Često postavljam pitanje svojim učenicima:
Kako se stiče mudrost?
Da li mudrost neminovno dolazi sa životnim iskustvom i godinama ili možemo biti mladi i mudri?
Naravno da možemo!
Kako?
Čitajući! Učeći na tuđim životnim iskustvima i lekcijama. Upijajući mudrosti vanrednih ljudi koji su koračali ovim svetom. Knjige su moja strast, a čitanje moja meditacija, trenutak sreće, inspiracije i neiscrpan izvor životnih lekcija. Volim da zaronim u svet priča, da raspalim svoju maštu i dopričam svaku priču dodajući joj malo začina.
Želja mi je da putem mog odabira knjiga dotaknem vaša srca, inspirišem vas da radite na sebi kako biste bili najbolji sebi, a zatim i drugima. Radujem se našem druženju.
Komentari