Ovog Božića ogrnimo se ljudskošću, Vječna potraga za ljubavi, Ljubav u doba korone, U nekom trenu shvatiš koliko je besmisleno šutjeti svoju emociju jer se bojiš reakcije druge strane, Kako smo se to našli "u šahu" između korone i vlastite gluposti?, Tužno je to ali, mnoge su žene od svog bivšeg napravile pravog muškarca tek kad su otišle od njega, Imaš pravo birati svoj kaos, ali ja imam pravo isto tako birati svoj mir, Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji, Ti si teški primitivac ali ja sam zbog toga naučila koliko zaista vrijedim. Pa hvala ti!, Na mom i tvom popisu 'otpisanih', najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli, za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

Ljubav u doba korone; Prosinac, Netflix & chill?

Prosinac je! Doba magije, doba čuda i doba ljubavi! Vrijeme kad se osjećam uvijek kao dijete, smijem se, plešem, nosim onu blesavu malu crvenu kapicu, razvlačim kilometarske lampice dvorištem i vjerujem u ispunjenje najljepših želja. I cijeli sam mjesec nesnosno sretna, iritantno pozitivna usprkos svemu. Jer kad se sjetim da je bilo i Božića koje sam dočekala u bolnici, onda mi stvari izgledaju drugačije. Barem drugačije no većini.

Velika većina mojih frendova, ovih su dana brutalno nesretni, ili zbog činjenice što smo defacto u lockdownu ili zato što im na ljubavnom planu ne cvjetaju ruže. Većinu pere ona prosinačka depra kad si pod hitno moraju nać’ nekog, da ne bi za Božić bili sami. Što je meni tako nekako, pa glupo.

Brzopotezno se otvaraju profili na Tinderu, Badoo, Two, Fejs poznanstvima i svim ostalim znanim mi i ne znanim appovima i traži se netko – netko za pod bor.

I dok sam ja već sva u brašnu i cimetu, razmišljam da li ću raditi vanilin kiflice pa ih prelijevati čokoladom, moje frendice (ali i poneki frend) imaju popis ljudi s kojima će speed dejtati naredna tri tjedna.

No magic, no thrill!

Zbog toga se zapitam, je li mi strah od zaraze toliko ušao pod kožu da o nekakvim kaficama na terasama zatvorenih kafića ili negdje uz rijeku ni ne razmišljam ili je stvar u tome što sam dovoljno velika pa više ne vjerujem u “ljubav” proizašlu iz speed dejtinga? Ne znam. Znam samo da ljubav ne možeš forsirati. I da je posve okej ako nemaš volje ganjati odnos s nikim.

Jer… gdje je tu čar ako ne osjetiš one male leptiriće? Ako ti srce ne zakuca brže kad čuješ da ti je došla poruka i onda shvatiš da je od njega? Ako nemaš tremu pred prvi dejt i prvu pusu i prvi dodir ruke kad lagano tvoji prsti kliznu među njegove i shvatiš da se zaljubljuješ?

Meni te čari nema ako ću svako malo s nekim na neku kavu, eto samo da se bolje upoznamo. Pa da vidimo dali si dovoljno klapamo, bar da budemo “skupa” i “sretni” za blagdane. Ne želim nikog bolje upoznavati. Ne želim dejtati. Ne želim visjeti satima na dating appovima i odgovarati na glupa pitanja napaljenih patnika. Ne želim.

Želim da mi se jednom opet, negdje, posve slučajno i neplanski dogodi ljubav. U međuvremenu posve mi je lijepo samoj sa sobom. Jer ne znam kako bi mi u ovom trenutku da sam u nekoj vezi, ista izgledala?

I onda kad čujem – “trebaš živjeti usprkos korone”, pomislim kako su se ljudima totalno polupali lončići.

Živjeti? Da. Glumiti dežurnu budalu? Ne.

U posljednje vrijeme promatram svoje najuže društvo, dio te ekipe međusobno se zna, a dio samo zna da postoji onaj drugi dio. Svi su trenutno u nekim shemama i svi su do zla boga nesretni.

Ova prekrižila onog svog jer ju je ghostao.

Onaj ostavio curu, jer kako će on sad do nje u koroni?

Ona luduje jer joj se tip ne javlja.

Ovaj misli da su sve žene štrace.

I tako bih mogla do sutra. Svi su u shemama i problemima, a sve su to odrasli ljudi. S vezama i brakovima iza sebe. I svi se redom ponašaju k’o djeca. I što više ovo ludo vrijeme ide, to više se oni gube u tim svojim kombinacijama i kalkulacijama i ne primjećuju da život kraj njih prolazi dok oni drame oko… pa zapravo nebitnih stvari.

I nije da ih osuđujem, imala sam i ja svojih ‘prebačaja’, ali negdje putem, shvatila sam da je život prekratak i previše dragocjen za gubljenje vremena na pustu dramu, na čekanje odgovora koji ne dolazi ili na izlaske s nekim jer je eto simpatičan.

Mogli smo to, dok smo bili klinci. Ali putem smo odrasli. Putem smo trebali naučiti da ne moramo isprobati baš sve voće samo zato što ga je netko poslagao u izlog. Isto tako trebali smo naučiti da neovisno o tome što je jabukica sva divna i rumena izvana, svejedno može biti pišljiva iznutra. I trebali smo davno naučiti da za ništa nema jamstva.

Baš ništa.

Dok ovo pišem, na WhatsApp mi je doletjela poruka nekoga čiji sam broj prije mnogo mjeseci izbrisala iz imenika. I trebalo mi je prvo da malo polovim konce tko mi to piše.

A kad sam skontala tko je, osjećala sam se poprilično čudno jer to je bilo kratko poznanstvo s nekim, tko je taman kad smo se povezali, spakirao kofere i otišao iz Zagreba, nekud, u svijet. Javio se tjednima kasnije da mi kaže da se vratio u Ameriku, a onda je ponovno nestao. Na godinu dana!

I odjednom ga evo baš sad u mom inboxu, da mi kaže kako cijelu godinu nije prestao misliti na mene, (moš mislit) iako su kontinenti i ocean između nas.(malo dramatike) I da mi kaže kako dolazi ponovno u Zagreb. Vidjeti me. (hahahah).

Hmm.

Slučajnost? Sudbina? Nemam pojma. Nije mi se prije više od godinu dana činilo kao da mu je osobito bitno što ja mislim o njemu, a kamoli da ću mu značiti toliko da spremi moj broj i javi se, nakon toliko vremena. But… i čudnije su mi se stvari događale.

Možda je stvar i u tome što je on bio samo zgodni tip s native naglaskom i zanimljivom spikom, koji nikad nije uspio postati više od toga jer, u međuvremenu je moje srce počelo brže kucati za nekim s druge strane grada, a moj je američki drug uspio ispariti iz inboxa. No kako bilo da bilo, nakon prvotnog iznenađenja i zanimanja što se javio, entuzijazam mi je brzo splasnuo.

Okej, lijepo je što se javio jer se vraća u Zagreb. I da, lijepo je što sam u njegovom sjećanju ona krasna cura koja mu je pričala legende o Magdi. I lijepo je što je zapamtio toliko sitnica, ali… to što je nestao na godinu dana i nije se sjetio poslati poruku – nije lijepo.

Nije lijepo kad se odrasli ljudi ponašaju kao djeca. Nije lijepo što se mnogima svaki odnos a uzročno posljedično i ljubav svede na isprazne fraze, smajliće, ghostanje i ostale moderne bolesti. Nije.

Kao odrasla osoba nemam potrebu raditi takve debilane. Nemam potrebu komunicirati s ljudima koji se ne znaju ponašati u skladu s godinama. Nemam potrebu analizirati i prelijevati iz šupljeg u prazno neki odnos, niti imam potrebu dejtati samo zato što “treba nastaviti živjeti u koroni”, i “imati nekog za blagdane”.

Photo: Lovepanky

To po meni ionako nije život. To je životarenje. To je trošenje sebe na polovične odnose koji se jako rijetko pretvore u nešto više od par kava i maratonskog tipkanja.

Ili kako bi rekao moj best frend u “Netflix & chill”. Ekipa koja je ikad imala profil na Tinderu, znat će što to znači. Ostalima ću samo reći – nešto kao friends with benefits, ali u ovoj priči vi niste čak ni frendovi, vi ste… ništa, doslovno Netflix & chill.

Meni se sve to pomalo gadi. Nikog ne osuđujem, nek svatko radi što mu drago, ali nemojmo izvrtati stvari, jer ljubav nema veze s tim.

Ljubav je emocija, koja se dogodi između dvoje ljudi koji se prepuste prvo onim malim leptirićima, onda počnu iz dana u dan puštati ono drugo malo više u svoj svijet, otvarati ne samo vrata svog doma, svoje spavaće sobe i svoje intime, već i svog srca. Budu si tu, kroz dobro i loše, kroz lijepe trenutke i one ružne. Posvade se, ali si trče u zagrljaj. Budu tu bezuvjetno čak i kad se desi godina poput ove i ne mogu biti skupa. Jer vole.

Vole neupitno.

Sve ovo moderno dejtanje nema veze s ljubavi. Ne znam s čime ima veze, ali ljubav je tu neka nebitna stavka.

Meni je ljubav važna. Ona je struja koja pokreće srž mog bića. I ja ne mogu, ne želim i neću, ni započinjati odnos koji na nju ne miriše.

Veze bez obaveze, Netflix & chill, drame i ghostanja, odrasli ljudi s manirama male djece, to je meni nešto glupo, što nije vrijedno ni mog vremena, ni pažnje, ni mene kao osobe.

Pa kad mi kažete da ljubav ne postoji, dragi moji frendovi, zapitajte se što vi to nudite drugima, pa dobivate to što dobivate nazad? Je li to ljubav? Ili je to puna košara trulih jabuka? Vaših drama, dilema, strahova i najviše kompleksa?

Ljubav je nešto drugo. Ona je uz leptiriće i pripadanje, također i spoznaja da smo odgovorni za emocije koje probudimo kod druge osobe, da smo odgovorni za ono kako se osjeća ZBOG nas. Da ne možemo očekivati da prihvaća sve kako se nama hoće, da se ponašamo svakako, da smo malo vamo malo tamo, malo odi mi dođi mi, malo ljubavnici, malo prijatelji.

Ljubav je odgovornost prema onome što damo i onome što nismo dali, a trebali smo.

Ljubav nije u WhatsApp poruci. Nije ni u bezglavom dejtanju. Nije. Može se dogoditi bilo gdje, pa čak i s nekim s Tindera (been there, done that), ali ne ovako kako je većina “živi”.

Savršena osoba ne postoji, neće vam se jednog jutra samo stvoriti pred vratima i onda ćete vi tako nesavršeni, s njom savršenom, poslanom da usreći samo vas, odšetati skupa u suton.

Odnosi se grade. Grade s osobom koja baš kao i vi, ima svoje dobre i manje dobre strane. S osobom koja ima svoje želje i strahove. S nekim tko nije uvijek dobre volje i raspoložen za smijeh. S nekim tko će se razboljeti baš kao i vi, tko će ponekad doći ljut i umoran s posla, tko će se možda udebljati ili jako smršavjeti, imati problema s alergijama ili napadima panike.

S nekim tko je STVARAN. Nekim tko nije iluzija, već je jednako ranjiv baš kao i vi. Tko krvari kad se ozlijedi i plače kad mu se dogodi nešto strašno.

S nekim tko je samo čovjek.

U iluziju se lako zaljubiti, ali za pravi odnos, treba zavoljeti čovjeka, a za to mili moji, potrebno je vrijeme.

Ostalo je kako kaže moja omiljena beštija, samo Netflix & chill, na dulje ili kraće staze. Svejedno je.

Prosinac je, iako je godina šugava, ali kad ćete vjerovati u čuda ako ne sad? I u ljubav. Definitivno u ljubav.

Ljubi vas M.

Komentari

Neki baner