Ispunila je sebi želju, ali je s užasom mislila – kako će s djecom da preživi, što će biti sutra?

“Moja prabaka ostala je udovica s 27 godina, sama s dvije djevojčice, maleni dječak joj je umro. S malim prihodima, teško su živjeli. Kada su primanja mala, treba biti veoma, veoma štedljiv, štedjeti i mudro trošiti novac za vođenje domaćinstva. Ona je tako i radila. Tako je i živjela.

A onda je vidjela u prodavnici te cipele.

Luksuzne, moderne, lakirane, s visokom potpeticom. I kupila ih je. Na nozi su joj stajale kao salivene, kao rukavice. Kad je došla kući uključila je gramofon i malo igrala: dvije godine pre toga nije igrala.

Dvije godine je vodila štedljiv život, preračunavajući svaku paru, nije imala baš veliku želju za životom. Tugovala je za mužem i dječakom. Cipele su bile veoma skupe, morala je da potroši sav novac. S užasom je mislila, kako će s djecom da preživi, što će biti sutra?

Ništa loše nije se desilo.

Pozajmila je novac, polako ga otplaćivala, sipala sebi malo manje juhe, kćerkama davala meso. Jela je kruh s čajem, ali to joj nije bilo teško, jer je imala te divne cipele sa štiklom!

U tim cipelama je otišla na zabavu s prijateljima. U njima je upoznala zanimljivog muškarca, godinu dana kasnije udala se za njega i prilično sretno živjela. Djevojčice su bile obučene i site, i obje su stekle visoko obrazovanje.

Iako je bio rat i svakojaki užasi, ali cipele, sjećanje na štikle je trajalo, ono se održalo! To je bila njena najradosnija uspomena!

I s 90 godina, prabaka se sjećala kupovine tih divnih cipela i smijala se, prepričavajući mi u detalje taj uzbudljivi momenat…

Inače se rijetko smijala, život joj je bio surov.

I evo što me je prabaka naučila – kupi sebi što ti duša traži. Čak i ako novca imaš veoma malo. Pozajmi malo, uštedi, odloži kupovinu televizora ili namještaja, ili bilo čega.

I još nešto veoma važno. Neka kupovina može da spasi život i promjeni sudbinu, mada se bez nje može – kao i bez cipela sa štiklom. Usprkos tome – kupi. I nešto će se dobro desiti. I poželjet ćeš da živiš. I igraš uz muziku s gramofona. I upoznaš nekog zanimljivog.

A zatim ćeš praunuci s 90 godina pričati o štiklama… I ponovo se smijati”.

Izvor: Pozitivan stav