Yoko Ogawa: Profesorova omiljena jednadžba
Čitajmo zajedno

Yoko Ogawa: Profesorova omiljena jednadžba

“Bio je to njegov način komuniciranja s ljudima. Brojke su bile njegova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i ogrtač, koji ga je štitio.”

Što biste rekli osobi koja nakon svakih 80 minuta nanovo gubi pamćenje?

Kako biste ih provodili s njom? Biste li ih učinili nezaboravnima? Yoko Ogawa je napisala jedan iznimno topao roman, u dvjestotinjak stranica utkala je pregršt pozitive i nade, a kroz prilično hladnjikavu matematiku upoznala nas s jednim divnim umom, suosjećajnim i brižnim muškarcem kojeg je u najboljim godinama života snašla teška tragedija. S muškarcem koji je uljepšao život jednoj samohranoj majci i njezinu sinu.

“Osobi sa sposobnošću pamćenja ograničenoj na 80 minuta ja sam svaki dan bila nova domaćica, žena koju prvi put vidi. Zato je svaki put prema meni bio suzdržan i srdačan.”

Kada mlada, ali iskusna domaćica, samohrana majka desetogodišnjeg dječaka, dobije posao njegovateljice briljantnog profesora matematike, ni ne sluti koliko će joj se život promijeniti. Nabolje. Profesor je prije mnogo godina doživio prometnu nesreću nakon koje se ne sjeća ničega, a njegovo je pamćenje ograničeno na svega 80 minuta.

Nakon toga, on zaboravlja. Sjeća se svega što se dogodilo do te kobne nesreće 1975. Njegov je um i dalje fascinantan, ali većinom zaokupljen matematičkim problemima i bejzbolskim rezultatima. Profesor upoznaje mladu ženu i njenog sina s kojime odmah uspostavlja neraskidivu vezu. Taj će muškarac, potpuno nesvjestan svega, ispuniti srca te mlade obitelji i zauvijek im promijeniti živote.

Ovo je jedan od najneobičnijih romana koje sam ikada pročitala.

S jedne je strane prepun matematičkih zadataka, jednadžbi, rješenja, teorija, a s druge bejzbolskih imena i pravila. Ne bih nikada očekivala da će me se toliko dojmiti. Jer iza te, možda naizgled, krute teme, krije se iznimno topla priča, jedna od onih koje nam ugriju srca. Priča o ljudima, krhkima, tužnima, ostavljenima, onima kojima je potrebna lijepa riječ i nečije društvo. Isprva je taj netko stranac, ali vrlo brzo taj stranac može postati jedna od najvažnijih osoba u nečijem životu.

Iako mi je na početku dosta dugo trebalo da se priviknem na sve te brojeve na njegovim stranicama, jer matematike zaista ne nedostaje, brzo sam se prepustila i dopustila toj znanosti da me osvoji na potpuno drugačiji način od onog školskog. Ovdje je matematika jedan važan sporedni lik, okosnica svih drugih odnosa u romanu, početak i kraj svega. Ovdje brojevi dobivaju svoj smisao.

“Svaki zadatak ima svoj ritma, eto zašto. Kao u muzici. Kada glasno čitamo, taj nas ritam ponese. Tako smo u stanju sagledati cjelinu i možemo pretpostaviti gdje nas vrebaju zamke, možemo uočiti opasna mjesta.”

Budite otvorena uma, prihvatite sve te brojeve, pomoći će vam razumijeti jedan potpuni drugačiji um, posebno ako takve inače ne susrećete oko sebe. Dobit ćete predivnu priču, životnu i iskrenu, o malim ljudima, pojedincima koji su shvatili koliko je važno prijateljstvo i spoznaja da imaš nekoga na koga se možeš osloniti. Pa makar na tih 80 minuta. Možda ćete i sami sebe priupitati neke stvari, zapitati se što je važno u životu i koliko zapravo utječemo jedni na druge.

>>>>>>>TRAŽIŠ SAVRŠENI BOŽIĆNI POKLON? MI IMAMO PRIJEDLOG! POKLONI KNJIGU!

Profesorova omiljena jednadžba roman je koji ćete polako čitati, upijajući svaku njegovu riječ i događaj. Neće vam biti jednostavno zaklopiti ga jer ćete imati osjećaj da ste pozdravili dragog prijatelja. Ali znat ćete da će vam dugo ostati u srcu i mislima.

“Bio je to nesumnjivo Profesorov rukopis. A za njega vječnost nije imala uobičajeno značenje; bila je to vječnost kao u matematičkih teorema, koji su vječni.”

Izdavač: Hena COM / via Books

Komentari

Neki baner