Ovog Božića ogrnimo se ljudskošću, Vječna potraga za ljubavi, Ljubav u doba korone, U nekom trenu shvatiš koliko je besmisleno šutjeti svoju emociju jer se bojiš reakcije druge strane, Kako smo se to našli "u šahu" između korone i vlastite gluposti?, Tužno je to ali, mnoge su žene od svog bivšeg napravile pravog muškarca tek kad su otišle od njega, Imaš pravo birati svoj kaos, ali ja imam pravo isto tako birati svoj mir, Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji, Ti si teški primitivac ali ja sam zbog toga naučila koliko zaista vrijedim. Pa hvala ti!, Na mom i tvom popisu 'otpisanih', najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli, za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

Ovog Božića ogrnimo se ljudskošću, ne radi drugih već radi nas samih

Sjedila sam tako i ispisivala čestitke. Zamišljala lica dragih ljudi, smiješak i toplinu oko njihovih srca, kad zavire u sandučić i u njemu pronađu taj mali pisani, trag ljubavi.

Jesmo li to zaboravili? Voljeti tako? Voljeti djelima i malim znakovima pažnje? Je li nam se sve svelo na brze, copy paste poruke, koje na Božićna i novogodišnja jutra pošaljemo u istom tonu, svima koje imamo u imeniku?

Jesu li se blagdani sveli na raskošne trpeze i skupe poklone i je li se život sveo na površne odnose?

Ta udaljenost između srca, postoji tu odavno. Stigla je i zarazila nas mnogo prije korone. Mnogo prije socijalne distance i društvenih mreža, mnogo prije karantene i propusnica.

Malo je ljudi koje možemo istinski zvati svojima. Malo je onih koji će rukom ispisati Božićnu čestitku i malo je onih koji će održati danu riječ, ispuniti obećanja.

Božići mog djetinjstva bili su drugačiji, možda skromniji, možda s manje svjetlucavih lampica i šarenih vrpci, na fino upakiranim skupim darovima, ali bili su toliko bogatiji.

Često slavljeni u maloj kućici na brijegu, prekriveni dubokim snijegom, uz zvukove šume i škripe snijega pod nogama. Uz smijeh, pjesmu, ples i zagrljaje i mnoštvo ručno ispisanih čestitki.

Ovog Božića ne mogu pobjeći na mali brijeg i ne mogu zagrliti nekog tko me tamo čeka. I možda tek sada shvaćam vrijednost svih naših minulih Božića. Rukom sam ispisala čestitku, u riječi utisnula sve svoje želje i poslala je. Neka putuje tamo gdje ja mogu samo srcem i mislima.

Voljela bih da ovdje mogu kao prijašnjih Božića, pisati o tome kako smo dovoljno sposobni posegnuti u svoju nutrinu i pronaći istinske vrijednosti i da će sve onda nekako biti bolje, ali više nisam tako naivna.

Tijekom ove godine uvidjela sam, da u nekim ljudima dobrote nema, ma koliko je ja uporno tražila. A baš je ove godine ta dobrota trebala svakome biti imperativ. Možda čak ni ne dobrota kao takva, već ljudskost.

No, opet ispadne, da krizna vremena pokažu koliko smo kao vrsta, u svojoj srži i dalje divlje životinje, okrenute same sebi i svojim prohtjevima.

Nisam se razočarala u strukture društva i u institucije u koje mnogi uporno polažu svoje nade. Oni su me davno razočarali, pa od njih ne mogu očekivati ništa drugo do tog da budu dosljedni sami sebi i svojim utabanim, lošim putima. Razočarali su me pojedinci. Oni mali, obični ljudi koji su pokazali točno koliko su zapravo uskogrudni.

U godini kada svi konstantno moramo nositi maske, mnogima su maske konačno pale.

I možda se baš zato pojavio taj tsunami korona i pokosio svojom lošom energijom cijeli svijet, kako bismo svi mi vidjeli kime smo zapravo okruženi. Tko su zaista ti ljudi koji se nazivaju našim prijateljima? Koji sjede za našim stolovima, jedu i piju i iz naših tanjura i onih finih, kristalnih čaša što se izvuku iz regala samo za svečane prigode.

Tko su zaista oni, kojima uporno ranjeni trčimo u zagrljaj i za koje mislimo da nas grle dok nam zapravo, čim se okrenemo zabijaju oštrice u leđa?

cozy room with christmas tree and decorations
Photo by Oleg Zaicev on Pexels.com

Koliko god nam je toga ova godina uzela, toliko nam je mnogo i dala.

Promijenila nam je perspektivu. Barem meni je, a nadam se i mnogima od vas.

Ukazala mi je na to gdje sama griješim i što mogu bolje, koliko vrijede zagrljaji i stisak ruke. Koliko je lijepo sjediti nasuprot onih koje voliš i gledati ih u oči i kako apsolutno sve ostalo može čekati.

Svaki posao i svaki račun. Svaka briga i svako nadanje.

Ukazala mi je na vrijednost trenutaka. Onih malih, neprimjetnih, koje sam toliko puta uzela zdravo za gotovo.

Pokazala mi je magiju osmjeha, mirisa i boja… i glasa, ljudskog glasa. I razliku slušanja te vrijednosti uživo i telefonom.

Ukazala mi je na vrijednost mene kao osobe i na moje sulude pokušaje da budem po mjeri onima koji nisu vrijedni ni mog vremena, ni pažnje, ni truda ni ljubavi.

Sve mi je stavila u pravu perspektivu, pa me posjela za stari hrastov stol i sa mnom ispisala čestitke onim najdražima, koje neću vidjeti ovih blagdana. Isto je tako vodila moju drhtavu ruku, koja se ohrabrila i iz svog imenika brisala brojeve onih koji više nisu zaslužili nijedan moj poziv i nijednu moju poruku.

Ukazala mi je na vrijednost oprosta, ali isto tako pokazala da kad praštamo, praštamo zbog sebe, ne zbog onih kojima je oprost upućen. I kako i nakon njega neke ljude ne valja više primiti na svoj prag, a još manje u svoja njedra.

Podigla je veo s moga srca i pokazala mi koga volim, a od koga se valja oprostiti. I kako zbog toga nimalo ne trebam žaliti, jer sve su to samo iskustva, koja su me dovela do ovog trenutka, oblikovala me u osobu koja sam danas. U ženu koja čezne samo za iskrenim zagrljajima i čiji su Božići obojeni magijom istinskih vrijednosti, u ručno ispisanim čestitkama.

To je ono što želim vama koji me čitate, točno tu boju i tu magiju. I da onima koje volite, značite više od copy paste poruke na Božićno jutro.

Sretan Božić,

voli vas M.

Komentari

Neki baner