Ništa ne dotiče kao HUMANOST

Humanost je nagonska. Instiktivna. Humanost je divljeg srca. Humanost ne pita za moral. Ispravnost. Proceduru.  Nacionalnost. Vjeroispovijest. Humanost je ono od čeg smo svi sačinjeni. Ljudskost i humanost –  su Hrvati. Hrvati u nevolji. U humanosti svatko od nas ima svoju svrhu. Služiti životu oko sebe.

Teško je pronaći riječi i opisati emocije u ova vremena. Vremena kad nas istovremeno lomi tuga i gradi nada. Kad se ruše kuće, a mi napokon jedni drugima postajemo domovi. Potres ruši građevine. Ali, ono što je ljudska humanost u stanju izgraditi, neopisivo je.

Voljela bih da svi vjerujemo da grad čine ljudi. Građevine se grade i gradit će se. Ali nažalost, ljudske živote ne možemo vratiti. Grad nije prioritet čovjeku. Ali čovjek – čovjek je prioritet gradu. I državi. Tako bi barem trebalo biti.

Svjedočimo vremenu nepogoda velikih razmjera. Istovremeno, svjedočimo i ljudskoj snazi još većih razmjera.

Jedinstvo namjera. Jedinstvo cilja. Podsjetnik što znači zajednica. I prava vrijednost ljudskog života. Više nije bitno tko je na vlasti. Tko je kriv za što. Nebitno je. Jer mi napokon upravljamo sobom. I djelujemo sami. Uzimamo stvar u svoje ruke. Svima je jasno što će učiniti.

Granice se ruše. Kamioni pomoći pristižu iz svih država, sa svih strana. Nesebično se dijele domovi. Hrana. Tople deke. Otvaraju se stranice, udruge, pokreću se inicijative. Društvene mreže više nego ikad eksplodirale su potrebnim sadržajima. Radi se i pomaže brzinom svjetlosti.

Pomažemo pa makar iz sebične potrebe da se osjećamo bolje. Da se ne osjećamo toliko nemoćno. Uzeli smo stvar u svoje ruke. I to, iako u najvećem krahu,  izgleda predivno. I nakon svih razaranja, želim vjerovati da mora slijediti obnova.

Kad smo suočeni s većim silama od nas samih, međusobno povjerenje i oslonac jedine su nam preostale opcije.

Doživjeti kako ih svi objeručke grlimo, puni srce i daje nadu. Razmišljam, pa gdje bi nam bio kraj da nismo samo u nesreći toliko ujedinjeni? Voljela bih da jednako tako guramo jedni druge i kad nam cvatu ruže. Bilo kome od nas. Jedino tako bismo stvorili svijet suradnje. I dovoljno ruža za sve. Da svima cvatu. I da to nikome ne smeta.

Svima pomalo izgubljen osjećaj zajednice, vraćen je. Pokušajmo ga živjeti stalno. Magično je gledati što se događa kad čovjek, pa još jedan, i još jedan, i stotine njih uzmu stvari u svoje ruke i djeluju. Sela, gradovi, države postaju Ljudi.

Nema riječi utjehe za izgubljene živote. Ni za strah koji nam svima pleše po želucu. Jedino što mogu reći jest čuvajmo jedni druge i dalje. Imamo se sad više nego inače. Ne puštajmo se ovaj put. Ni kad se smiri sve. A bude jer mora. Držimo zajednicu na životu. Jer zajednica, to smo mi – ljudi.

Komentari

Neki baner