Per aspera ad astra

Poslije kiše će ponovno doći duga

Ušli smo u 2021., rekla bih slomljeni više no ikad i bez izlaza na vidiku. Srušenih gradova i snova. Frustrirani i skamenjeni u bespomoći.

I pitamo se – koliko je još sranja potrebno prije nego puknemo? Koliko još slomova možemo preživjeti? Koliko još suza možemo proliti prije nego skroz otupimo? Koliko je vremena potrebno da vratimo snagu i volju, koliko je potrebno da opet počnemo sanjati?

Ne znam. Nitko ne zna.

Ali vjerujem da će jednom ovo biti gotovo.

Vjerujem da ćeš opet imati svoj dom, svoju mirnu luku. Jednom ćeš opet gledati najdraže filmove u svom dnevnom boravku, i kuhati najdraža jela u svojoj kuhinji. Iz njih će se čuti smijeh i pjesma, vjerujem u to.

Imat ćeš opet svoj krevet. I ormar. I odjeću. I kozmetiku. Imat ćeš opet svoje knjige koje ćeš čitati prije spavanja, ili ćeš se jednostavno samo baciti u krevet i ušuškati nakon napornog dana.

Doći će dan kad nećeš piti kavu na ruševina nego iz svoje šalice, u toplini svog najdražeg kutka. Možda ćeš imati i svoj radni kutak – gdje će se događati čuda i ostvarivati snovi. Imat ćeš opet svoj vrt i svoje dvorište. Sadit ćeš najdraže cvijeće i igrati se sa psom.

Doći će dan kad ćeš se imati gdje vratiti, kad ćeš opet imati svoju rutinu i svoje dnevne rituale.

Vjerujem da će sve ovo biti gotovo. I potresi i pandemije.

Vjerujem da će maskice ostati u zaboravu, daleko iza nas. Jednog ćemo dana opet vidjeti lica i nećemo se bojati rukovati, grliti i stajati jedni do drugih.

Djeca će opet moći u školu, igrati se i družiti. Stvarati prijateljstva i pogreške, zaljubljivati se na školskim hodnicima i živjeti svoje djetinjstvo onako kako treba – nespretno, kaotično i u četiri oka, a ne ispred laptopa.

I mi ćemo jednog dana zaboraviti na Zoom ili Teams. Vratit ćemo se u predavaone i urede. Opet ćemo imati ambicije i ganjati karijeru. Opet ćemo imati mogućnosti i nećemo se bojati otkaza. Neki od nas će možda pokrenuti svoje poslove, i nećemo se bojati hoćemo li uopće opstati.

Jednog ćemo se dana opet moći zabavljati i opuštati van svoja četiri zida. Opet ćemo piti kavu u najdražem kafiću, pod pauzama, prije ili nakon radnog dana. A onda ćemo se naći s prijateljicom koju nismo vidjeli mjesecima i četiri sata će proći u treptaj oka.

Opet ćemo izlaziti i plesati uz najdraže pjesme, u najdražem klubu, s najdražim ljudima. Upoznat ćemo i neke nove ljude. Neki će biti bolji, neki gori, ali svatko će imati svoju priču koja će obogatiti našu.

Jednog ćemo dana opet bezbrižno odlaziti na koncerte, u kino, na kazališne predstave i u muzeje. I šetat ćemo parkovima iz gušta, a ne jer nemamo izbora.

Ulice će opet biti pune, gradovi živi, a ljudi nasmiješeni – vjerujem u to.

Vjerujem da nakon ove kiše dolazi duga, vjerujem da će sivilo zamijeniti boje.

Komentari

Neki baner