Empatija ili šetnja u koži tuđe boli? , mother holding her baby
Razmišljanja

Empatija ili šetnja u koži tuđe boli?

Jedna od najvećih životnih tragedija je gubitak djeteta. Kada roditelji nadžive svoju djecu, jest bolna činjenica koja prkosi duhovnim i prirodnim zakonima.

Osobito je to teško shrvanim majkama koje su tu djecu devet mjeseci nosile ispod svoga srca, donijele na svijet i odgajale. Pripremale su svoju djecu na život i sve njegove okolnosti neumorno odgovarajući na sva njihova dječja znatiželjna pitanja. A kada im je život uzeo ono najdragocjenije nisu same mogle odgovoriti na pitanje zašto moje dijete više ne diše.

Ovu tragediju najbolje razumiju majke.

Jedino Laurina mama iz Petrinje može u potpunosti osjetiti, razumjeti, proživjeti bol majki iz Posušja.

Majke koje su izgubile svoju djecu su platile najveću cijenu životne okrutnosti. Njihova bol je neizreciva i potpunu empatiju s njenom tugom može osjetiti majka koja je nažalost, proživjela i doživjela istu tragediju. A majke kojima su djeca živa i zdrava do kraja njihovih života će osjećati strepnju, zabrinutost, strah. Zvat će svoju djecu da provjere jesu li jela i jesu li sretno i sigurno došla kući.

Kada život pokaže svoje najgore lice i naličje, kada se dogodi ono najstrašnije u ljudskoj je prirodi reakcija molitve,, sućuti izraza poput „Bože sačuvaj“, „ne daj Bože nikome“, „ne ponovilo se“. Osjećamo tugu, žalost, strah koja traje neko vrijeme, ali na svu sreću ne razumijemo i ne vrištimo od boli kao osoba koja je pretrpjela tu tragediju.

Smisao empatije

Poznati pisac Adrian Kezele kaže:

„Biste li željeli malo hodati u mojim cipelama? Kad biste mogli, a to znači, kad biste mogli osjetiti ono što osjećam kad živim svoj život, to bi bila duhovna empatija. Ako samo razumijete kako je to biti na mojem mjestu, to je obična empatija.“

Psiholozi empatiju definiraju kao jednu o najljepših ljudskih osobina, kao izvor pozitivnih osjećanja iz koje teku požrtvovnost, milosrđe i altruizam i to je ono kada osjetimo da želimo pomoći kada se dogodi katastrofa poput potresa u Petrinji. Suosjećamo.

Psiholozi to zovu plitka razina empatije. Ona dublja znači kada uđemo u tuđe cipele, kada osjetimo ispod kože sve što je druga osoba osjetila. Suosjećamo i s boli gubitka djece u Posušju, ali samo majke koje su izgubile svoju djecu u najdubljem fundamentalnom značenju mogu do kraja razumjeti svu količinu patnje i značenje gubitka djeteta. Taj otrgnuti dio vlastite esencije koje im nitko ne može vratiti.

Taj osjećaj potpune empatije može značiti i potpuno oslobađajuće iskustvo nakon što osobe koje su proživjele isto ili slično podijele svoju bol i razgovaraju o njoj. Tada njihova bol i sva tuga ima smisao.

Podijeljena bol jača, preobražava. Često se divimo osobama koje su proživjele velike tragedije, a dostojanstveno su nosile breme tuge na svojim plećima. Te osobe su nam veliki uzor koji daje smisao našim manjim i nebitnim teretima, težnjama, depresijama i strepnjama.

Komentari

Neki baner