Otvoreno pismo švaerima, Mislim da tužnijeg nema , Distanca u srcima i vrijeme kao jedini lijek
Popularno Tridesete

Distanca u srcima i vrijeme kao jedini lijek

Zanimljivo je kako s odmakom vremena, mnoge stvari vidimo drugačije. Isplivaju nam iz sjećanja fraze, rečenice, situacije i odjednom nam se posloži posve drugačiji mozaik od onog koji je postojao ranije. Vrijeme je neopisiva magija, priznajem.

Ponekad pomisliš da ti se događa rađanje prelijepe ljubavne priče, a na kraju to ispadne samo površna avantura. Pomisliš kako se rađa prekrasno prijateljstvo, ali se odnos kroz neko vrijeme razvodni. Pomisliš kako imaš nejasnu ideju za posao, pa se pretvori u projekt tvog života. Misliš da će ti godina pred tobom biti najbolja ikad, a onda se desi korona. I otrijezniš se. Naglo i grubo.

Pomisli. Pretpostavke. Očekivanja. Majke svih najvećih zajeba.

Očekujemo i nadamo se jednom, a s vremenom to postane nešto posve drugo. I bude u redu.

Ne žalimo za ljubavima koje to nikad nisu ni postale, za prijateljima koji su zapravo ispali samo površna poznanstva i putevima na kojima, sad to znamo, nikada se zaista ne bi ni snašli.

Koliki sati i dani i mjeseci i godine nekad proteknu u suludom izgaranju za nečim, u strepnjama, u iščekivanjima nečeg, što nam na kraju postane posve nevažno? Previše.

Ne vjerujemo majci kad nam kaže kako taj odnos oko kojeg strepimo nije ljubav, ne vjerujemo vlastitoj intuiciji koja nam cijelo vrijeme šapuće da nam ta djevojka s kojom mnogo razgovaramo, nije iskrena prijateljica, ne vjerujemo ni srcu, ni duši, ni zdravom razumu, sve do trena dok nam se nekako ne razbistri. Dok protok vremena ne učini svoje.

Ponekad nam se naprosto posreći. Dogode se situacije, započnu razgovori, krenu prepiske u kojima ti nešto, neka sitnica naglo otvori oči. Povežeš kockice, potoneš u stolcu, ugrizeš se za usnu i pomisliš – Bože, kakva sam ja zapravo budala.

U redu je, svakome se od nas to barem jednom dogodilo.

Slomilo nam se srce, razočarali smo se, okretali novu stranicu, započinjali neku novu životnu priču, bez nekih ljudi.

Ponekad nam se životi ponovno isprepletu, jer moramo skupa proći još poneku lekciju, a ponekad zapravo budemo blagoslovljeni što neki ljudi samo projure kroz naš život i ne zadrže se. Jer da su trebali biti ovdje, bili bi.

Tako je kako je – jer tako treba biti

Da je išta trebalo biti drugačije, posložilo bi se tako. Ne bismo bili u sada i ovdje. Ne bismo promatrali svijet oko sebe tako sumnjičavo. Ne bismo se grčevito držali za nadu, niti bismo ljutito otpuhivali. Ne bismo se pitali zašto?

Možda se korona morala dogoditi. Možda su se odnosi koji su nam bili važni prije nje, morali razvodniti. Možda smo morali mijenjati vlastite ideje i postavke jer drugačije ne bi opstali. Ne gledam na to s pokušajem da opravdam sve loše što se dogodilo, već samo prihvaćam da je bilo neizbježno.

Protekla nas je godina sve skupa polomila. A ni ova nova, nije započela u sjajnom svjetlu.

Promatram kako se ljudi oko mene, povlače u sebe, svi prebiru po svojim mislima i pokušavaju naći neki smisao u životu koji nas trenutno ne mazi. I sama radije biram tišinu vlastitog svijeta, no pokušaje da nekome objasnim kako nisam raspoložena i kako ne mogu uvijek biti nasmijana.

Protekla me godina opekla na razne načine. Kao da je svakome od nas napravila živu ranu, po kojoj stalno dira uprljanim prstima i ne da nam da ozdravimo, da zacijelimo.

Umorna sam od toga da glumim kako je sve dobro i kako samo treba dočekati svjetlo na kraju tunela. Voljela bih da se ono počne nazirati ali sam itekako svjesna da ćemo u taj mrak možda gledati još cijele ove godine.

Vrijeme čini svoje i nekako osjećam da će jednom, ovo razdoblje u kojem živimo biti samo loša uspomena. Sjećanje na neke nerealizirane snove, na porušene domove, na socijalnu distancu i koronu koja kao mračna sjena vreba iza svakog ćoška.

Distanca među nama

Možda se tad prestanemo još više razdvajati međusobnim borbama i beskrajnim raspravama je li sve ovo samo kolektivna histerija uzrokovana nekim mega, zlobnim planom za masovnu kontrolu populacije.

Možda…

A možda je to samo još jedno, moje malo, uzaludno nadanje.

Možda nazad nema. I možda se ne može popraviti. Možda se može samo otpustiti ono što je bilo, baš kao što otpuštamo odnose koji nisu postali ljubav, a ni iskrena prijateljstva, projekte koji su nam donijeli samo troškove i snove koji se nisu ostvarili.

Možda je vrijeme da prihvatimo kako će, kad jednom sve ovo prođe i ovo sivo razdoblje postane samo daleko mutno, sjećanje, svijet jednostavno biti drugačiji. Jer mi smo se promijenili.

Postali smo zatvoreniji, povučeni, distancirani, usmjereni na sebe i svoje bivanje. Jer za drugo nemamo izbora.

Bljesnemo na trenutak, ali se onda ponovno ugasimo. Mrak je oko nas suviše gust, a naši lampioni preslabi da bi se suprotstavili vjetru promjena.

Preostaje nam samo, živjeti dan po dan i prihvaćati promjenu. Magija vremena učinit će svoje. Umanjit će neke boli, pomoći da izgradimo porušeno, da upamtimo lekcije i da se okrenemo nekim novim ljudima i novim snovima.

Jer bit će ih.

Svijet se preslaguje, kao što se i mi sami preslagujemo, za neko novo vrijeme i za nove ljude. Kakve? To ne znam. To ionako ovisi o svakome od nas i o lekcijama koje jesmo ili nismo naučili, sada i ovdje.


Najbolje od Mary u protekloj godini:

Tužno je to ali, mnoge su žene od svog bivšeg napravile pravog muškarca tek kad su otišle od njega

Na mom i tvom popisu ‘otpisanih’, najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli

Najčitaniji tekst na APortalu u 2020 godini s više od 220 000 otvaranja:

ZABRANJENO VOĆE

Komentari

Neki baner