Biti gori da bi ti bilo bolje?, people at a reception area of hotel
Popularno Razmišljanja

Biti gori da bi ti bilo bolje?

Netko to od gore vidi sve. Istina. Jednom se sve izravna. Neupitno. Ali što je sa sada? Što je sa trenutnim osjećajima? Kako zakoračiti preko činjenice da si kao dobra osoba uvijek na rubu propasti?

Ne smatram se posebno dobrom osobom, ali svakako imam jednu od njihovih osobina. Tražim pozitivno u svemu. Čak i onda kada ne bih trebala. Do sada mi nije pošlo za rukom da budem suviše realna. Nekako sam spremnija biti optimistična i gledati sve s vedrije strane.

Baš kao što to rade ljudi koji imaju dobro srce. Njima nikada ništa nije teško. I ne, nisu u masci ljubavi i ne glume žrtve. Jednostavno vole i žele davati, bez da puno traže za sebe. Ja, doduše, imam nešto razvijeniju potražnju.

Biti na rubu

I onda, često se nađem u situaciji da sam na samom rubu. Kao da mi počne prevladavati želja da postanem hladna kučka. Netko tko neće sve ljude ovog svijeta s kojima dođe u doticaj pitati kako su, a one do kojih joj je stalo pitati jesu li gladni i je li im ugodno.

Netko tko neće previše primjećivati druge. No, to je sasvim druga krajnost. Kako uopće doći do toga da te nije briga, da ti nije stalo? Kako iznegirati prirodni instinkt?

Naravno, uvijek treba pratiti da sebi ne škodimo takvim ponašanjem, ali ja se jednostavno osjećam zdravo biti obzirna. Moglo bi se reći da radim drugima ono što bih i sama voljela dobiti od njih, ali bez očekivanja. To je jače od mene. Ipak, ponekad se zapitam. Pretjerujem li? Ima li to smisla?

Neke djevojke svojim će momcima skuhati ručak jednom u dva tjedna i reći im da se ne navikavaju ni na to, dok bih ja s druge strane s velikom radošću svakodnevno spremala najdraže obroke osobi do koje mi je stalo. Ili mi je teško to učiniti ili nije. I ako nije, gdje je tu granica normalnog?

Ne radi se tu čak o tome koliko tko daje ili uzima, već o sposobnosti da se uopće daje. Ako netko ima tu sposobnost, ne može ju tek tako izignorirati. Ako netko uzima u obzir osjećaje onih pored, ne može to tek tako zanemariti.

Sve ili ništa

Kod mene je sve ili ništa. Ili mi je stalo ili nije. Kako davati polovično? Ponekad? Kako biti blago obazriv, a ne cijelim srcem i u potpunosti? Ako me osoba zamoli uslugu koja meni ne predstavlja problem, kako to ne izvršiti? No, s druge strane, kako to da je nekim ljudima sve teško? Kako to da njima ni lijepa riječ ne bi pomogla da smekšaju srce?

Često u situacijama kada se osjetim izigrano kažem da postajem ledena kraljica i da ću misliti samo na sebe, no već sljedećom prilikom kada mi se srce smeška, postanem ponovno emotivno dostupna. Imala sam sreće da nitko do sada nije zloupotrebljavao moju dobru namjeru, ali isto sam tako i bila naivna u mnogo prilika i pojela, ne govno, nego se nagutala svega što je pristiglo iz kanalizacije.

I, kako sam tome stala na kraj? Nikako, svaki put gradim iznova neke zidove koji se vrlo brzo uruše, ali čini mi se da sam s vremenom stvorila prihvatljivu branu i da sam se donekle ipak uspjela zaštititi od vanjskih utjecaja.

Možda čak i nisam toliko podložna kao što sam bila nekoć, samo je teško primijetiti razliku. Ono što se nikako nije promijenilo je moja dobra namjera, bez obzira što sam zbog nje obišla sve krugove pakla. No, ne mariti za druge za mene bi bio najgori pakao od svih.

Komentari

Neki baner