Per aspera ad astra

„Ne bih nikad rekao da je u depresiji“

Često čujem tu rečenicu. Iskreno, ne čudi me. Kako bismo uopće znali tko jest u depresiji, a tko nije kad sve banaliziramo.

Ima dekoltiranu majicu – k**va je. Nosi samo dolčevite – uštogljena. Ima brendiranu odjeću – sponzoruša je. Nema brendiranu odjeću – sigurno nema para. Ima djecu s 20 godina – uništila si je život. Nema djecu s 20 godina – pa što čeka, biološki sat otkucava?!

Vozi BMW njemačkih tablica – seljak. Vozi bilo koji jak auto hrvatskih tablica – samo se preserava. Vozi se tramvajem – neuspješan. Nosi ružičastu majicu – peder je. Nosi samo lijepe košulje – mamin sin.

I tako dalje. I tako dalje. Et cetera.

Kad sve tako banaliziramo i sudimo na temelju ne znam čega, kako da onda znamo tko je u depresiji ili ima neki drugi psihički poremećaj? Odgovor je jednostavan – ne možemo znati.

Nikad ne možemo znati kroz što tko prolazi ili je prolazio i kako to utječe na današnju verziju njega. Ne možemo znati koga što muči, žulja, grebe, tišti i koči. Ne možemo znati s kojim se traumama susretao i kako su one utjecale na njega. Ne možemo znati kakav je tko dok je sasvim sam, sa svojim mislima i mukama.

Zato ne bismo ni trebali suditi, donositi zaključke i možda još samo dodatno otežavati. Pogotovo sad kad nam život daje tragediju za tragedijom i svatko od nas se ponekad pravi kao da se ništa ne događa. Čisto da se osjećamo bolje u vezi sebe i svega oko nas.

I čisto jer ne želimo druge zamarati još i sa svojim problemima. Pogotovo onim težima. Nisu to baš ni teme za obiteljske večere ili kave s prijateljima. Čak i da jesu, nije to nešto o čemu je lako pričati.

Upravo je zato velika većina psihičkih poremećaja toliko opasna – jer nikad ne znaš tko je na rubu.

Mnogo puta to ni nisu ljudi koji su vidno tužni i uzrujani. Pisala sam već da depresija ne znači biti tužan pa se neću sad ponavljati. Možete baciti oko.   

Mnogo puta su to oni ljudi koji nabace osmijeh pa makar bez sjaja u očima. Oni koji se zezaju da bi zaboravili na probleme. Oni s najboljim savjetima i najviše suosjećanja jer znaju kako je dok si na dnu i jer su već sami prošli sve živo i neživo.    

Mnogo puta su to i oni najambiciozniji. Oni koji izgledaju kao da im sve ide od ruke i kao da drže sve konce u rukama. Ali pazi, izgledaju!

Baš poput svih ovih zvijezda.

Ovako izgleda depresija

Svi su oni bili uspješni, veliki, ambiciozni, naizgled sretni; zabavljali su i nasmijavali ljude, je l’ da? Zašto su onda bili u depresiji? Ne znamo. Nikad ne možemo znati koji im je bio put i na koliko su prepreka zapeli na tom istom putu.

Svi se mi pomalo i zeznemo time što smo uvijek jaki i time što ne pričamo o stvarnim problemima jer tad se ljudi na to naviknu. Eventualno nas prestanu pitati trebamo li pomoć jer znaju da možemo sami. Dok rečenice poput „nikad ne bih rekao da je u depresiji“ ili „daj hajde, kakva depresija, imaš sve što ti treba“ sijeku, režu i bole na sasvim nov način.

Ostavljajući nas da se osjećamo još gore i podsjećajući nas zašto nikad ne govorimo o tome.

Zato budimo obzirni jedni prema drugima. Pogotovo sad. Slušajmo jedni druge. Ne moramo davati savjete, samo slušajmo. Budimo si podrška i ne sudimo nikome u čijim cipelama ni korak nismo napravili.

Pružimo ruku ne samo onima koji je traže nego i onima koji je ne traže – jer možda upravo njima treba najviše.

Budimo ljudi pa tek onda sve ostalo.  

Komentari

Neki baner