Zašto 2021. godina, ne bi bila najljepša godina u mom životu , coffee, woman in gray sweater holding white ceramic mug
Crtice o ljubavi

Tužno je to, znaš?

Taj zid koji si podigao oko krhotina svoga srca prije nego što si ih uopće i pokušao skupiti i vratiti na mjesto. Ostavio si ih ranjene da leže razbacane posvuda, a onda si ih pažljivo opasao nevidljivim bedemom. I odlučio kao emocionalni invalid dalje koračati kroz život, a život u sebi si sahranio. Moram ti reći, ne, ona nije bila jedina. I zasigurno nije vrijedna spomenika koji si joj za života podigao svojim suzama odrekavši se ljubavi koju zbog nje godinama od sebe odbacuješ. Strah.

Izjeo te strah. Sažvakao te, progutao i ispljunuo, a ti si ostao ležati na tlu bez imalo volje da ustaneš. Poražen. Slomljen. Tužno je to kako nisi našao u sebi atom snage da se podigneš, da uzvratiš udarac, da mu pokažeš zube. Da se suočiš s njim i zauvijek ga se oslobodiš. Da se prepustiš emocijama bez obzira na to što bi mogao biti ponovo povrijeđen.

Znaš, nije normalno zbog jednog tužnog iskustva zatvoriti vrata ljubavi zauvijek. Nije normalno ne izliječiti se i hodati svijetom smrtno bolestan odbijajući lijek koji te može spasiti zato što si zaboravio kakav je osjećaj biti zdrav i ne znaš kako dalje živjeti bez boli koja ti je postala najbolji prijatelj ne napuštajući te nikada.

Nije normalno ne dopustiti srcu da voli ponovo. Navući na sebe oklop ravnodušnosti i odbiti svaki oblik naklonosti. Zatući ga u zametku. Očajavati zbog onoga što više ne postoji, a možda nikada i nije bilo stvarno, osim u tvojoj glavi. Sanjati mrtvu ljubav i uskratiti sebi svaku priliku da voliš i budeš voljen.

Nikome ne treba prazna ljuštura, ruševina od čovjeka, hodajući mrtvac bez sjaja u oku koji nije u stanju pružiti ljubav jer je jednom davno bio ranjen. Treba zacijeliti rane. Živjeti.

Znam, najlakše je odustati. Samosažalijevati se do iznemoglosti. Pustiti da život ide kako mora i pokriti se dekom preko glave. Čekati da prođe. Ne sudjelovati.

Treba imati muda živjeti. Boriti se. Voljeti. Preboljeti.

Isplakati i oplakati, pa produžiti dalje. Skupiti komadiće srca i dobro ih utopliti, ušuškati i čvrsto povezati, pa dopustiti nekome da te niti polako odveže jednu po jednu poljupcima, milovanjima, toplim riječima, zagrljajima, dobrotom.

Ili će se tada srce ponovo raspasti, ili će te iznenaditi jačinom i voljom da opet kuca uz nekoga. Ali to nećeš nikada saznati ako mu ne pružiš priliku da zacijeli. Ako ne srušiš taj prokleti bedem koji si sazidao oko njega da ga zaštitiš.

Otkrit ću ti tajnu.

Srce ne želi biti zaštićeno. Ono želi voljeti, želi titrati zbog nekog, udarati kao bubanj, želi praviti greške, krvariti pa patiti, želi se otrgnuti s tog lanca na kojem ga držiš zatočenog o kruhu i vodi, podići se sa hladnog kamena na koji si ga okovanog bacio i pobjeći sa vječne robije na koju si ga nepravedno osudio.

Želi da ga pružiš nekome na dlanu, možda ranjeno, ali živo i pulsirajuće. Tvoje srce želi živjeti! Želi voljeti i biti voljeno!

Nema ti pomoći dok to ne shvatiš. Dok si sam ne poželiš pomoći. Jedini život koji imaš munjevito ti prolazi kroz prste, a ti si ga odlučio prespavati.

Tužno je to, znaš?

Komentari

Neki baner