Mariana Enriquez: Što smo izgubili u vatri

Žanr kratkih priča, često prilično škakljiv za mnoge. Ni sama ne posežem previše za njime iz straha da će mi nešto nedostajati i da neću dobiti ono što očekujem. A što uopće očekujem? Nisam nikakav književni kritičar, ne razumijem se u teoriju književnosti, a ni ne volim suditi o nekome djelu prije nego što ga pročitam.

Ova me zbirka priča zaintrigirala najviše svojim mjestom radnje. Argentina, toliko daleka i nepoznata, što bi mogla skrivati? Hoću li ovdje upoznati njene ljude, njenu kulturu ili njene običaje?

Hoću li čitati o kriminalu, o teškoj situaciji onih manje sretnih kojih je ondje mnogo… Jezive priče, stoji na poleđini. E to sam i dobila, priče od kojih mi se na trenutke ledila krv u žilama, od kojih sam skakala na najmanji šum koji sam čula dok sam ih čitala. A čitala sam ih kasno u noć. Neugodan osjećaj. Ali isplatilo se. Svaki trzaj i nelagoda koji su mi se uvukli pod kožu.

Što smo izgubili u vatri mozaik je od dvanaest kratkih priča u kojima nas autorica odvodi do samog ruba, tjera nas da okrećemo stranice i ne želimo da ta misterija završi. Već je uvodna priča Prljavi dječak toliko moćna i strašna da vas jednostavno prikuje za stolicu.

Prljavi grad, njegovi stanovnici na samoj margini, okrutnost kojoj ljudi pribjegavaju kako bi se suočili sa svojom svakodnevicom. Ili ne bi? Možda i najbolnija od svih dvanaest. Jer je njena misterija realnost. Kod mnogih drugih misterija je pomalo i nadnaravna pa nam je možda lakše dovršiti ih. Prljavim gradom Enriquez otvara svoj mozaik na najmaestralniji način.

Nije svih dvanaest na potpuno istoj razini, ali svatko će pronaći neku za sebe, neku koja će ga vratiti u djetinjstvo i u strašne priče koje su se pripovijedale na rođendanima ili raznim druženjima. Jer to su te, one koje ponekad niste bili hrabri čuti, ali niste odoljeli i morali ste ih poslušati. E ovdje ćete ih htjeti pročitati. Neće vam dati mira. A kad dođete do kraja svake, zastat ćete i malo pričekati jer ćete ih morati probaviti. Posebno posljednju, onu najokrutniju i najnevjerojatniju. Onu o tome što se može izgubiti u vatri.

Enriquez nas upoznaje s neobičnim glavnim likovima, odbačenima, zatočenima, nesretnima. Onima koji trpe i često sve izgube. Toliko sam puta poželjela još koju stranicu, da mi objasni što se dogodilo, zašto. Ali to je ljepota ove zbirke. Nećemo saznati, nije ni potrebno.

Autorica nas ostavlja u neizvjesnosti i dozvoljava da sami stvorimo sliku o onome što smo pročitali, da sami interpretiramo što nam je sve servirala. A servirala nam je zaista mnogo.

Unakaženu djevojčicu u jednoj tajanstvenoj kući, prljavog dječaka zavezanog lancima, nezainteresiranog supruga i dvije žene koji kreću posjetiti obitelj u susjedni Paragvaj, prljavog dječaka i njegovu trudnu majku narkomanku te još mnoštvo živopisnih likova, onih zaboravljenih, drugačijih, odbačenih.

Svatko je nešto izgubio u vatri, a mi moramo otkriti što i kako. I ta su otkrića na trenutke bolna, vrlo često zastrašujuća, ali i neizmjerno okrutna.

“Eli je urliknula, a Paola joj je u očima vidjela agoniju dok je dječak zubima kopao po trbuhu, uronio nos u crijeva, disao je u mačku, koja je umirala gledajući vlasnicu, uznemirena i iznenađena pogleda.”

Neće ova zbirka priča svima biti toliko fascinantna, prvenstveno zbog njene morbidnosti. Pripremite se na dvanaest vješto napisanih pripovijedaka koje vam neće dati mira, neovisno o krajnjem dojmu. Htjet ćete ih analizirati, pitat ćete se što se dogodilo, zašto baš tako.

Ovo je jedna od onih knjiga koje nećete tako lako zaboraviti. Mogla bi vas zaprepastiti, vjerojatno će vam se zavrtjeti u glavi ili na trenutke čak i smučiti, ali jedna je od onih o kojima ćete raspravljati i tražiti sugovornika koji će još dugo u noć s vama o njoj pričati.

“Godinama sam mislio da je ova trula rijeka dio našeg mentaliteta, razumiješ? Nikada ne razmišljati o budućnosti, bah, bacimo sve smeće tamo, odnijet će ga rijeka? Nikada ne razmišljati o posljedicama, drugim riječima. Zemlja neodgovornih.”

Izdavač: Hena com / via Books

Komentari

Neki baner