Volim te ali više te ne mogu slušati ili kako sam postala “sebična”

“Tvoj je život tvoja priča. Piši dobro. Uređuj često.” – pisalo je na izlogu knjižare kraj koje sam prošlog tjedna šetala. Prsti su mi trnuli u džepu kaputa jer sam rukavice zaboravila. Ciča zima nije imala milosti, štipajući svaku mrvicu gole kože koju je mogla pronaći i prodirući duboko pod debeli kaput, ispod vunene veste sve do mojih kostiju.

Nije mi to toliko smetalo, jer volim zimu, čak i kad je ovako ledena i čudna. Falilo mi je što ne mogu ušetati u neku malu gradsku kavanu, naručiti vrući čaj od mente i prolistati u miru dnevne novine. Smetala mi je činjenica da smo se u posljednjih godinu dana morali naviknuti na toliko toga što ne smijemo, da smo se čak prestali nadati da će se život ikad vratiti na ono staro, ono lijepo i poznato.

Smetalo mi je što je ulica pusta, što nema klinaca i ne čuje se njihov smijeh. Nije bilo ni uličnih svirača, šarenila koje u ovo doba godine uvijek krasi ulice u vrijeme Fašnika.

Bila je to ista ulica, ali neki drugi svijet.

Gledala sam u citat Susan Statham iscrtan vitičastim krasopisom na staklu, osjećajući kako mi se prsti lede i kako mi je srce pomalo slomljeno i kako to već jako dugo, jako vješto skrivam od cijelog svijeta i sebe same.

Ali kome sam i mogla reći da sam žalosna? Da me bole neke stvari?

Čuješ li me?

Ljudi se trude slušati ali ne čuju, ne zaista. Svi su prezaposleni pokušavajući držati na okupu sami sebe i svoj život, jer korona je prema rijetkima imala milosti. Pa tako ja i ne pričam, već svoje male crne misli sama pronađem u zakutcima uma, kamo su se vješto sakrili, suočim se s njima pa ih zamijenim nekim vedrijim tonovima. Kao slikar, kad tmurne nijanse zamijeni toplom paletom.

Možda je stvar i u tome da sam prestala pokušavati pričati, previše pritisnuta tuđim očekivanjima. Jer, ljudi uvijek od mene očekuju da budem dobro, da budem puna energije, ideja, kreative i mudrih riječi koje ću ispisati kako bi oni u njima pronašli svoju snagu i svoju inspiraciju.

K meni dolaze po savjete, podršku, na šalicu čaja i da bi pričali. Razumijem ih, jer svima danas treba da ih netko sluša.

“Kad možeš?? Imam ti toliko toga za reći!”

“Treba mi tvoj savjet! Imam toliko posla i treba mi kavica s tobom jer samo me ti razumiješ. Samo me ti slušaš.” – uvijek iste rečenice i iste molbe.

Previše uzimanja, premalo davanja

Ljudi danas toliko toga trebaju, toliko vrište, zaglušujuće. I zanimljivo je da u toj vriski sami sebe ne mogu čuti. Ne uspijevaju, jer su previše fokusirani na svoje potrebe a premalo na trenutak.

Možda sam se zbog toga još kao klinka okrenula pisanju, jer sam oduvijek predobro slušala i predobro skrivala svoju potrebu da me netko sasluša. Olovka je postala saveznik, a papir prozor u svijet gdje sam mogla pričati sve što me tišti, bez da ikoga time opterećujem. Našla sam svoj lijek, svoj odušak i svoju terapiju.

Stoga i danas, kao poznata kolumnistica, imam i način i privilegiju rasteretiti dušu, izbaciti iz sebe sve što me tišti i mori, a ne svaliti svoje terete na ičija leđa.

No, pišući sam i odrasla, sazrela, postala žena koja više nema volje biti stalno na raspolaganju preglasnim pričalicama, ma koliko da ih voli. Umorile su me tuđe potrebe da ih netko stalno nosi na svojim ramenima, da ih krpa i da im bude vječno utočište.

Umorili su me dobri ali u nekim stvarima sebični ljudi koji su zaboravili da se odnosi temelje na davanju i primanju i da prijatelji nisu kante za emotivno smeće koje nosimo posvuda i čekamo da ga njima istresemo na kavi ili putem telefona.

Tu je korona mnoge izjela kao moljac, jer ih je natjerala da u mnogim stvarima konačno budu sami sa sobom i sami detektiraju svoje male mračne misli. Pa tako i mnoge moje prijatelje, dok sam ostale koji su svakodnevno naricali putem telefona, natjerala sama, kad sam ih nemilosrdno otkačila, stavljajući svoju dobrobit na prvo mjesto, posve iscrpljena od slušanja tuđih drama.

Koliko god nisam zagovornik one popularne poštapalice zvane “Rad na sebi”, jer smatram da je čovjek ultimativna božanska kreacija i kao takav savršen, samo prekriven slojevima zabluda, trauma i strahova, s kojima se ne zna nositi jer mu nitko nije pokazao kako, toliko sam bolno svjesna da su se ljudi lijeni baviti sami sobom.

Bijeg od emocija

Zbog vremena u kojem živimo i u kojem je sve instant, sada i odmah, dostupno jednim klikom, većina ljudi želi instant rješenje za svoje probleme. Instant tabletu koja će izliječiti njihove emocije.

Ali to ne postoji i dobro je da je tako.

Koliko god da sam u posljednje vrijeme nekako turobna, jer je iza mene vrlo naporno razdoblje koje me i fizički i emotivno potrošilo, toliko shvaćam da čak i kad sam pod velikim stresom, mogu to svladati sama. Jer sam navikla. Jer ne bježim od sebe, nego se suočim sa sobom, sa svojim strahovima, dilemama, traumama, osjećajima.

A kad mi je previše, onda pišem. Pišem dobro. Uređujem puno.

I kad se osvrnem iza sebe, vidim tisuće i tisuće ispisanih stranica, bogatih prelijepim iskustvima, dubokim emocijama, velikim pustolovinama i morem ostvarenih ciljeva.

Sve što živim, prvotno sam ispisala, izmaštala, osjećala stvarnim u svom srcu. Čak i one stvari koje mi u nekom trenutku nisu bile lijepe, ispisala sam kako bih iz njih izrasla, izvukla lekcije ali i snagu. Padala sam dok sam pisala, ali sam i ustajala, uvijek iznova.

Nisam odustajala od sebe i nisam očekivala od drugih da rješavaju moje probleme. Nisam tražila instant rješenje, čak i kad bih vukla krive poteze a sve s dobrim namjerama, nisam očekivala da netko tamo zamahne čarobnim štapićem i posloži sve onako kako ja mislim da bi trebalo biti.

Znala sam da sve što osjećam i što proživljavam treba biti tako da bi me oblikovalo. Žena koja sam danas nisam postala zbog lijepih trenutaka, već zbog onih loših, ružnih i teških jer sam u njima najviše naučila. Lijepi trenutci samo su mi bili pokazatelj za što se isplati živjeti i boriti, čemu težim.

Prihvatiti sebe znači prihvatiti svoje emocije

Zbog toga bih silno voljela, da barem vi koji me redovno čitate uvidite važnost osjećanja cijele palete emocija; od sreće do tuge, od straha do uzbuđenja. I, da prestanete svoje osjećaje gurati pod tepih ili ih svaljivati na tuđa ramena očekujući da netko drugi bude kao gumica koja će brisati sve ono što vas tišti.

Izvucite snagu iz lošeg, pričajte ali ne zaboravljate čuti, prvenstveno sami sebe. U tom slušanju svojih misli pronaći ćete odgovore i rješenja, jer što drugi ljudi oko vas zaista mogu učiniti? Pomoći? Da. Ali živjeti vaš život sigurno ne. To svatko od nas, ma koliko izazovno bilo, mora sam.

A najteže je znam sebe razumjeti, sebe zavoljeti i prihvatiti, sebe čuti. Od svih životnih lekcija i meni osobna ta je do sad bila najteža.

Komentari

Neki baner