Ma zajebi ljubav!

Procijenjeno vrijeme čitanja: 3 minutes

Htjela sam to neko zaleđe, neku sigurnost… nešto, od Njega. Htjela sam se osjećati voljeno, sigurno, zaštićeno i pomalo razmaženo. Trebalo mi je nježnosti. Trebalo mi je pažnje. Trebalo mi je milijun poljubaca i snažnih zagrljaja. Trebalo mi je milijun dokaza da je moj. Da ga s nikim ne dijelim.

A onda u jednom trenu sam shvatila da ne želim nikoga više nikada – trebati. Ne želim da mi se ljubav na to svodi. Ne želim da me netko grli jer osjeća da mora i da mi to treba. Želim da me zagrli jer me želi grliti, da me ljubi jer ne može dočekati da usne spusti na moje. Sve ostalo nije ljubav i ne treba mi.

Radije sama nego u nekom odnosu kojeg ne razumijem, u kojem ne mogu biti ja. A osjećala sam da postajem sve što nisam i nije mi se svidjelo. Nije mi se svidjelo ni malo. Osjećala sam da volim iz pogrešnih razloga i da prestajem disati. Osjećala sam da gubim kontrolu nad sobom i da mi njegove usne trebaju kao zrak.

Presjekla sam.

Ne znam kako se nosi s tim i ne znam da li ga boli. Možda pomalo sebično želim da pati. Možda želim da osjeti kako je to željeti nekoga tko više nikada neće biti tvoj. A ja sam samo jednom nečija. Samo jednom se predam i nikada više. Jednom si dopustim otpuštanje kočnica, predavanje duše i tijela i otvaranje vrata svog srca.

Kad jednom to zatvorim onda je gotovo. Mogu umirati milijun puta dnevno u sebi, ali na van nitko to neće znati i neću se slomiti. On može stajati ispred mene, sav divan, s cvijećem i obećanjima o vječnoj ljubavi. Može padati na koljena u suzama i može moliti za oproštaj, ali ja neću pokleknuti.

U meni je nešto divlje i neukrotivo. Nešto lavlje. Neka granica iza koje nikada nijedan muškarac nije mogao poviriti. Tamo je ono bahato, arogantno biće koje zna za svoje ja i koje se ne da zajebavati – nikome. Ma koliko da voli, radije će samo sebi dušu iščupati iz grudi i prijeći valjkom preko nje, nego priznati da osjeća i da ju boli i da bi htjela nazad.

Ne.

Amazonsko je to nešto. Iskonsko. Probudilo se jer me nisi znao voljeti. Jer sam te morala trebati, jer su te moje usne molile za svaki poljubac a ruke za svaki dodir. Jer si bio hladan i rezerviran, iza zidova koje si podigao radi neke druge. Druge koja ti nikada nije bila ni u pola dobra kao ja. Koja te nije niti voljela, niti razumjela, niti cijenila niti marila za tvoje želje.

A ja, ja sam bila đubre jer sam voljela previše.

U redu je. Spakirala sam ljubav u kofer zvan – Zajebi to mala jer ti ne treba, ne opet i ne ispočetka, i poslala na novu adresu: Put bez povratka, kućni broj – Stani pa stoj. Eto tamo me traži i sretno ti bilo u toj pustolovini.

Ovdje i sada ja sam samo netko koga više ne možeš imati ma što da uradio. Netko tko te još jučer gledao najzaljubljenijim pogledom na svijetu. Netko tko je bio spreman za tebe – sve. Netko tko je u tebi vidio čudo. Talent, potencijal i svemir u malom.

Danas stojim ovdje i ne vidim ništa. Ne znam ništa i ništa me ne zanima. Ne želim opet tvoje isprike, ne želim tvoja obećanja da ćeš se dovesti u red i najvažnije ne želim sebe – takvu. Ne želim.

Sve dobro ti, moja čudnovata, eto sad već bivša ljubavi. I oprosti što sam te voljela, kako ono reče: “Previše.”

Mislila sam da ne postoje nijanse u ljubavi i da je ona jednostavno uvijek ista – iskrena. Barem je moja bila. Tvoja? Oprosti mali, ali to je sve samo ne ljubav.

Javi se u nekom drugom životu, kad odrasteš.

M. M.

Komentari

Neki baner