Najljepše od svega je susret duša, onaj pogled u nečije oči, kada stane stari svijet, i otvara se novi, čaroban misterij. Putovanje u nepoznato…
Najljepši od svega je osjećaj života, radost bivanja sada i ovdje, kada su mjesta na kojima ste – najromantičnija na svijetu, makar to bila željeznička stanica na kraju grada…. Taj magičan trenutak susreta dvaju zvijezda, kada svaka riječ ima važnost, kada ljudi oko vas vibriraju kao na usporenim, starim filmovima a čitav svijet, i sve što ste željeli od tog svijeta je baš sada, baš ovdje, baš u vama, i sa vama……
Vrijeme koje biste zaustavili da se ne okreće dalje, da stane… i da ostanete zauvijek u tom živom snu… Uvijek biste otišli za tim trenutkom, za tim osjećajem života, za sjajem svijeta, za tim očima u čije dubine vam propada pogled nepovratno, na toj planeti na koju ste tako odjednom zašli… I za nečijom rukom koju ste držali, za isprepletenim prstima dvaju dlanova, koji stvaraju naizmjenične strujne energije, čiji protok slušate uz obuzimajuću glazbu Ima li išta intimnije i snažnije od dlanova u stisku i pogleda u pogledu?
Slapovi vremena prekrit će sjećanja, nećete više znati kakvi su bili oblaci nad svodovima kolodvora, kakve je valove stvarao onaj vjetar koji je mijenjao smjerove, nećete si čak moći prizvati preciznu nijansu njegove majice… ni sve tonove kojima je pričao…
Ali, uvijek, uvijek ćete otići za tim neponovljivim trenutkom, za tim osjećajem života…
Ipak, ciklus promjena je neizbježno stvaran, sve nezaustavljivo grabi dalje… Noći smjenjuju dane, i sûnca kiše… koje se učine ponekad beskonačne…
Sreća je odraz toliko pojavnih oblika.. Divan trenutak, osjećaj ugode… Zaljubljenost, ispunjenje sna ili uspjeh…
Ljubav je sreća.
Ali, šta je to čemu putujemo, i šta vazda ištemo krčeći put ćutnje koju nazivamo ljubav… Koje je to konačno ispunjenje, krajnja destinacija? Veliki ushit koji nas nosi poput vjetra promjena, nevidljiva krila za let…
Strast. Strast je let, ona gori nama…
Ali strast je nemir. To je očekivanje, ustreptalost čula… Strast nas izgara svojom gromovitom snagom.
A u nama je veliko, tirkizno more… i pokušavamo ga dosegnuti… More, u koje želimo zaroniti, čije dubine nas mame svojom blagošću dodira, more u koje želimo skočiti kao u spas od vreline…
U kojem se želimo osjećati potpuno i pripadajuće. Biti mi; ogoljeni, ranjivi, iskonski, stvarni…
Znate ono kad nekoga volite, pa želite samo biti s tom osobom; samo razgovarati ili šutjeti, daleko od vreve svijeta, od pozornice života, od ponosa i nedoumica… Daleko od straha…
Da, to je mir. Mir je, zaista, ono što tražimo u sebi, i u svima koje volimo. Mir je ljubav u svojoj konačnoj destinaciji, na pisti velikog slijetanja, na aerodromu očekivanja, na poljima snova.
Jednom mi je jedan čovjek koji je, mislim, bio moja srodna duša na putu, odgovorio na postavljeno pitanje. Pitala sam ga -kako me doživljava… Poslije kratkog razmišljanja, strpljivo, jer sam pitala glupo – to se ne pita, ali kad sam već pitala – tada nema glupih pitanja… Odgovorio je – da me doživljava kao svoju mirnu luku, kao sklonište od bûra života.. Pomalo sam se razočarala jer; činila sam se sebi malo dosadna u tom opisu, valjda bi mi jače zazvučalo da je rekao kako sam mu famme fatale, misteriozna, nepročitana knjiga, ili sfinga…. kako je običavao ranije govoriti, što u zadirkivanju, što ozbiljno…
Sad, kad s vrha planine posmatram te riječi i takvu formulaciju, shvaćam da je rekao nešto savršeno. Gotovo nevjerojatno. Bila sam mu mir. A to je vrh planine. To je sve šta trebaš. Najviše šta dobijaš. To je uspon kojeg osvajaš.
Ne znam, vjerojatno nekom mlađem – mir zvuči dosadno. Kao i meni nekad. Možda to dolazi s godinama. Možda ljudi i ne razmišljaju o onome šta traže..
Samo odjednom shvate kad zaplove mirom. Kad urone u njegove vode. Kad u nečijim očima nađu sve šta vole.
Ili kad su sami sa sobom i s mirom u sebi. Gdje god da su, kakvi god ih šibali vjetrovi koji dolaze iznenada, nekad s leđa, nekad bočnim valovima zapljuskujući životni brod..
Mir. Mir donosi i veliko pomirenje sa sobom, i sa svime šta nisi mogao promijeniti. Sa onim šta je bilo, šta je trebalo ili moglo biti. I sa mijenama života. Sa ustrajanjem i preživljavanjem svemu unatoč.
Kao veliki mir kojeg toliko zazivamo da zavlada svijetom.
Da, mir je naša najvažnija destinacija.
Mir je konačno odredište ljubavi.
Mir je ljubav, zapravo. Ispunjenje najsanjanijeg, najskrivenijeg sna.
Mirjam Jurčev
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!