Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Zaista, zar ima ljepših stihova o ljubavi, od ovih! Samo sam ovo tražio od Jelene, a stostruko obećao vratiti. Bješe u selu zaprepaštenje, muk a onda velika proslava kada su čuli našu priču. Priču o ljubavi, priču o putovima koji se milijun puta raziđoše ali jednom i zauvijek spojiše. Nakon što sam joj rekao da sve znam, nakon što sam je poljubio, bio sam uvjeren da su previranja, da su neprestani odlasci i razdvajanja prošlost. Želio sam samo da uz naš kamin, u naša četiri zida, napišemo svoju stranicu povijesti, damo svoj doprinos čovječanstvu. Reći ćete: postoji mnogo ovakvih priča, postoje sa istim krajem, postoje sa ružnim krajem, postoje bez ikakve nade da se završe ili ovako ili onako. Ja ću Vam na to reći: Postoje! Dabome da postoje! Ali u moru takvih priča, samo ova je naša. Samo ova je Jelenina i moja.
Vjenčali smo se u mjesecu rujnu. Bila je nedjelja. Cijelo selo je došlo svjedočiti našoj ljubavi. Čak i oni zadrti čovječuljci koji su znali biti jako bezobrazni prema svojim ženama, počeli su mijenjati ploču. Majka je bila presretna, Marta još više. Otac? Vjerujem da on gleda, smiješi se i zadovoljno trlja ruku od ruku. Tako bi uvijek činio kada je bio sretan. Nismo imali mnogo vremena proslavljati vjenčanje. Već sutradan je započela berba. Prva prava berba. Prvo pravo pravljenje vina. Mnogo smo raspravljali kako da im damo ime. Znate, vinogradari krste svoje vino – ono nosi to ime dok postoji. Naše se zvalo Lapidem terra, Kamena zemlja.
Nije naš život bio bajka. Daleko od toga. Imali smo i lijepe i ružne trenutke, imali smo i uspona i padova, ali žar u srcu je stalno gorio. Kada bi ljubav izgubila plamen, i kada bi ostao samo žar, oboje bi pošli u potragu za drvima, te bi ta ista drva naložili za još veći plamen nego je bio prethodni. Ta plamen ne traje vječno. U njega treba utkati svaki sekund svoga života, u njega treba ulagati, na njega treba stalno paziti da se ne ugasi. Svako jutro kada ustaneš trebaš probosti iglu sa koncem kroz goblen, da bi na kraju svoga života dobio sliku. A slika govori više od tisuće riječi. Ne vuče samo jedno iglu. Vuče je dvoje na istom platnu. Vuče li je svatko za sebe, dobijemo dva različita goblena, sa dvije različite priče. Netko nikada ne pronađe nekoga ni za žar ni za goblen, ni za sliku. Ja sam pronašao. I hvala dragom Bogu na tome. I tu staje moja priča. Bar na papiru. Ona stvarna se nastavlja.
KRAJ
Kupid
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!