Baš kao Carrie…

Četiri duge godine čekala je i čekala. Iznova svakog dana mislila je da je to da koji će promijeniti njihovu situaciju. Obično tako to biva, sam shvatiš, sam odlučuješ. Samoj sebi je ličila na Carrie Bradshaw u kombinaciji kad je Faca imao Natashu. Tako je i njoj bilo samo što nije gledala u te prizore s kokicama u zdjelici već je ona sama bila sudionik trokuta.

Bila je zatočenik svoje mašte jer se nadala da će on ipak učiniti da se ona osjeća njegovom u potpunosti, a ne samo davajući joj orgazme na tjednoj, a ponekad samo na mjesečnoj bazi. Izlazila je ona, flertovala, ali nijedan nije prouzročio vrtlog emocija kao on kad bi joj uputio samo blagi pozdrav ili kimanje glavom.

Kudila je samu sebe što si to dopušta, ali bilo je jače od nje. Zavoljela ga je. Proklet trenutak kad je prešla most i popila kavu u novootvorenom kafiću. Bio je suprotnost od svega što je ona smatrala pravim putem. Sve je to bila igra slučajnosti. Od njihovog upoznavanja, prvog razgovora, prvog poljupca i sve ostalog što je slijedilo.

Cjelokupni odnos bio je kao na vrtuljku. Početni trnci kad ga je ugledala dizali su je u visine, osjećala se kao da ne može vladati svojim tijelom. Ponekad su taj odnos krasili i neki ne toliko divni trenutci koje je ona jednostavno brisala gumicom. I tako u krug iako se njoj činilo da je više bilo onih ljepših nego ružnijih. Kad je saznala pravu istinu, srce joj se izlomilo u tisuće sitnih komadića. Bolje da je slušala informacije sa svih strana, ali mislila je zli jezici.

Neki baner

Stiglo je ljeto, svi su se veselili suncu, odlascima, a ona je padala u depresiju sve dublje i dublje. Boljelo ju je. A kako i ne bi? Preokret s njegovim povratkom je nju razveselio. Čim je stigao okrenuo je njen broj, a ona nije dvojila trenutka da se ne javi. Razgovarali su do dugo u noć, a to je jedino što su te večeri i radili. Grlio ju je kao da ju je pronašao, kao da je ona nestala, a ne da je on krio.

Tvrdio je da ona posebna, da su oni posebni. Priča se ponovo zahuktavala, ponovo je radila protiv svog unutarnjeg glasa, zdravog razuma. Zašto? Sama se to nebrojeno puta pitala, zašto? Iako nije izravno čula osude bliskih joj ljudi znala je da griješi. Pitate se kad je prestalo.. sa studenim i prvim kapljama kiše, mirisima kestena na ulicama dogodio se kraj. Sjedili su na njihovoj klupici na kojoj su prije tih četiri godine prvi put se poljubili.

On je tražio razgovor pod izlikom da mora znati zašto se ona udaljava od njega. Mora da je podsvjesno znala da je kraj bio blizu. Čekala je..samo što sad ne hrabrost da joj prizna što osjeća, da je ona ta već hrabrost da prizna i on da je kraj. No, naravno da mu taj ego nije dozvolio iskrenost. Dobila je prazni odgovor: “Moram tako.” Ustala je, zagrlila onako od srca, ispustila sve osjećaje prema njemu micajući se iz njegova zagrljaja i tiho mu rekla: “Budi sretan!”

Ovog puta nije plakala. Povukla je zadnje atome snage i zapravo spasila sebe. Tužna je ta njena priča zapravo. Nije vidjela pravo bogatstvo u sebi, nije sebe voljela onako kako je trebala, nije ništa radila za sebe. Da li se i sada ona osjeća kao svoja ili njegova… prošlo je previše, on sada tek nije upola njen kao tada. Sad je njen pred svim zakonima.

Nestao je s njegovim da i njen slobodan duh kojeg je on poticao. Povukla se, ogradila i samoj sebi obećala: “Prioritet si TI i samo TI”.

Ines

Neki baner