Bezuvjetna ljubav

Uvijek sam voljela pisati o ljubavi, i mislila da sam uspjela reći sve ali pojavila mi se i bezuvjetna ljubav kao najveći oblik voljenja drugoga, bližnjega, sebe.

Nekako mislim da baš svi težimo bezuvjetnoj ljubavi, ponekad srećemo ljude koji u nama probude one neke predivne osjećaje za koje nismo ni znali da postoje i koje uspijemo iznjedriti na površinu ali još s dozom straha i nepovjerenja oklijevamo ponuditi svojim bližnjima,oklijevamo ih ponuditi i pokazati sebi.

Ne smijemo se bojati voljeti

Kad je ljubav u pitanju nekako se uvijek bojimo pokazati svoje osjećaje onima za koje nismo sigurni da nas razumiju, da nas vole, da nas vole na način na koji bismo mi voljeli da nas vole.

Trebali bismo voljeti i živjeti ljubav bez očekivanja da nas se voli ovako ili onako, da mjerimo ljubav i stavljamo je u različite doze ne bismo li izmjerili njenu količinu, analiziramo je koliko je prava i istinska, bavimo se mjerenjima i očekivanjima u ljubavi i od ljubavi umjesto da jednostavno volimo.

Da volimo onako istinski, radosno, bez očekivanja da nas se voli približno koliko mi volimo drugoga, ali i sebe.

Tek kad uspijemo onako istinski voljeti sebe, kad si oprostimo sva neka vlastita ograničenja i kad si oprostimo sve one negativne emocije koje su nam redovno dolazile jer nismo znali drugačije uspjet ćemo voljeti sebe onako istinski, bezuvjetno.

Iz istinske ljubavi prema sebi do bezuvjetne ljubavi prema drugima

A iz istinske ljubavi prema sebi, iz istinskog zadovoljstva samih sa sobom rađa se ona predivna bezuvjetna ljubav prema svima i svemu oko nas.

U tom trenutku volimo slušati pjev ptice jer je osjećamo, vidimo, primjećujemo,promatramo i oblake kako se ležerno kotrljaju nebeskim svodom, čujemo zvuk vode koja snažno prolazi kroz planinske udubine, i lagano vijuga samo naprijed i uvijek pronalazeći i onu najmanju rupicu u kamenu da se domogne planine i da je prijeđe što prije, što lakše i što mirnije..

Volimo tada otići negdje daleko onako predaleko rekli bismo da vidimo more, da mu se predamo, da uronimo u njegovu dubinu, da osluhnemo njegovu tajanstvenost i veličinu.

Volimo tada popeti se i na visoku planinu, provesti vrijeme promatrajući njenu veličanstvenost i postojanost.

Slušamo i zvuke vjetra koji onako sigurno i snažno čisti sve što mu smeta na njenim najvećim vrhovima. Ali najviše volimo dočekati zoru na planini.Onako iz prikrajka i tišine promatrati rađanje sunca i čekati na njegove tople zrake koje čim se pojave, svi i sve se nekako polako budi, živi i diše.

Uz bezuvjetnu ljubav do mirnog postojanja

Sve ove predivne osjećaje i senzacije nastavimo nositi u naš svakodnevni život u sve naše aktivnosti i sve naše odnose.

I sve postane jednostavno, lijepo, nesputano, spontano i bezbrižno.

Trebali bismo kao ljudi težiti ovim senzacijama zbog nas samih prvenstveno, a potom zbog svih osoba s kojima stupamo u različite odnose.

Jer najveća težnja svakog pojedinca bi trebala biti najbolja verzija sebe umjesto bilo kakvo natjecanje s drugima.

Kad osvijestimo da je najbolja verzija sebe ostvarenje sebe kroz bezuvjetnu ljubav nikada nam bilo kakve vrste natjecanja s drugima neće biti bitna.
Jer bezuvjetna ljubav nema miljenike, njoj su svi omiljena bića!