Ispočetka se zapravo činilo da je on njen spasitelj. Došao joj je u život kad je bila sama. Kad su se rasuli svi njeni snovi, a ljudi za koje ih je sanjala, postali joj ljuti neprijatelji. Došao je polako i bio strpljiv.
Davao je sebe maksimalno, ne tražeći ništa. Govorio je da su svi problemi rješivi i uvijek ju je držao za ruku. Gdje god išli, ona je bila njegova princeza. Koliko god se bojala zaljubiti, svakog ga je dana voljela sve više.
I da, dugo su bili jako sretni zajedno, onako kako to biva. On je popravio sve što su drugi srušili, a kad više ničeg nije bilo što je trebalo popraviti, tad je on od spasitelja postao onaj tko je pronalazio probleme.
Bajka je postala strava
Od čovjeka koji je bio nježan, pun razumijevanja i podrške, počeo se pretvarati u stranca. Sve što je kod nje volio, odjednom je postalo ono što mu najviše smeta. Njeni snovi postali su glupi. Njene želje – sebične. Kad god bi se dogodio problem u njihovom odnosu, on je nju optuživao da je kriva. Kriva što ne razmišlja kao on ili kriva što razmišlja slično. Kriva što sanja ili kriva što nije dovoljno ambiciozna. Kriva što želi ostati kod kuće ispod deke ili kriva što se želi družiti s ljudima koji su joj dragi.
Ako se davala – bila je dosadna i posesivna. Ako se nije davala – bila je sebična žena koja nije marila za njegove osjećaje. Što god je učinila – nije bilo dobro. Od vedre i nasmijane osobe koju je ponovno u sebi pronašla s njim, s vremenom postala je ona koja je sve više spuštala glavu i šutjela. U razgovoru s njim, u razgovoru s drugima. Pogled joj je bio uprt u pod toliko čvrsto kao da se bojala da će pod nestati ako podigne glavu.
I sve je to tako nekako išlo, dok i drugi ljudi oko nje nisu počeli primjećivati da se mijenja, a on joj je stalno govorio da su drugi svijet van njihova i da tako treba biti, prvo njih dvoje, a onda svi ostali, svi njeni najmiliji… kao da je traži da bira. –
“Čekaj… znala je sebi reći. Kakva je to ljubav u kojoj se osjećam loše ako želim vrijeme provoditi sa svojom obitelji. Hej… Pa to mi roditelji i rodbina i prijatelji. Znali su me mnogo prije nego ti. Tu su oduvijek i želim ih tu zauvijek. Daj shvati da ih trebam, kao što ti trebaš svoju obitelj i svoje prijatelje.”
Ali jaz je postajao sve veći, napadi sve okrutniji. Maltretiranje nepodnošljivo. Da, nikada je nije udario, ali zar je i to trebao? Zar sve ovo nije bilo dovoljno?
Psihološko uništavanje iz dana u dan, pod krinkom zabrinutosti, dobre namjere i želje za njenom srećom, a sve pod zakletvom ljubavi.
Kakva je to ljubav? – sve češće se pitala.
Dok je u mraku sjedila sama i čekala. Ni sama ne znajući što više čeka. Mjeseci su prolazili i grčevi proizašli iz straha od napuštanja i uplakane oči zamijenila je snaga. I želja da živi normalno. Želja da jednog dana ima kraj sebe osobu kraj koje će se osjećati dobro. Kojoj će moći reći sve o čemu razmišlja i što želi. Gdje neće birati ni riječi, ni ton glasa. Osobu s kojom će se osjećati sigurna.
Odlučila je završiti tu priču i krenuti dalje. Odlazak je bio čudan. Ni bolan ni drastičan, samo se desio. Spontano. Vrijeme je učinilo da se oboje okrenu drugim ljudima i drugim stvarima.
Da je to bila ljubav, nikad ne bi završila i nikad ne bi boljela – shvatila je. Naučila je lekciju. Bježanje iz zagrljaja jednog problema u utočište nekog tko se čini kao lijek nikada nije rješenje. U životu se mora izboriti sama za svoje snove i sebe samu. I jedino ako se voli, zaista voli i poštuje, može jednog dana s nekim izgraditi dom.
M. M.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
