„Bilo bi ti vrijeme“ …da počneš gledati svoja posla

Gledaj, meni je jako drago ako si ti oduvijek znala što želiš od života, koliko djece želiš i kakvog muža. Drago mi je i ako si već ostvarila sve to; pronašla ljubav života s 20 i kusur godina, skrasila se i dočekala dijete. Ali nije mi drago dok to isto očekuješ i od mene, a možda imam sasvim druge planove.

Stvar je u tome što sam ja s 20 i kusur godina tek shvatila što želim od života i kakav život želim. Zapravo, vjerojatno sam sad samo najbliže shvaćanju, ali još uvijek daleko potpunom shvaćanju. Stvar je u tome što sam nekada toliko silila živjeti taj život koji svi očekuju od jedne „normalne“ djevojke da sam po putu izgubila kompas, ganjala vrijednosti koje su krive za mene (pazi, za mene, ne kažem da su krive i za tebe) i poprilično oštetila samu sebe.

Stvar je u tome što se još uvijek, godinama kasnije, oporavljam i još uvijek učim kako voljeti sebe takvu kakva jesam. Stvar je u tome što sam do sad definitivno naučila što ne želim, ali još uvijek ne znam što točno želim. Istina je da ni ne želim previše razmišljati o tome jer su očekivanja najveći srcolomci ikada, a moje je srce već dovoljno patilo.

Upravo su me očekivanja dovela do ruba ludila. Očekivanja da ljudi vole istom jačinom kao i ja, očekivanja da ljudi u sebi imaju pravde koliko imam i ja, očekivanja da ljudi suosjećaju i razumiju kao ja. Očekivanja da ću dobiti baš to što želim jer smatram da sam zaslužila, očekivanja da će svi vidjeti moju vrijednost.

K’ vragu. Očekivanja da će 2020. biti najbolja godina do sad.

Kako su se stvari posložile krajem 2019., zaista je trebala biti, ali eto, nije. Još jedno očekivanje se pretvorilo u zaj*b.

Neki baner

Prestala sam očekivati. I najvažnije, prestala sam obraćati pozornost na očekivanja koja ljudi imaju od mene jer znam da ih nikad neću moći sva ispuniti. Ne zato što ne mogu nego zato što ne želim.

Sve što želim u ovom trenutku jest voljeti život, voljeti sebe i biti bolja nego što sam bila jučer. Ne želim više forsirati stvari koje se ne mogu planirati i ne želim sama sebi stvarati pritisak da nešto moram do te i te godine. Jer ne moram.

Ne moram do 30. imati muža, djecu i uspješan poslovan život. Ne moram uopće imati išta od toga. To ne znači da neću imati do tad ili možda uopće, ali kužite poantu. Ne moram.

Drago mi je ako ti imaš sve to i prije 30. Možda si cijeli život znala da želiš muža, djecu i sretnu obitelj i to ti je oduvijek najbitnija stvar na svijetu i samo se tako osjećaš ispunjeno što je sasvim u redu. Ali meni to nisu uvjeti da bih bila ispunjena. Za mene je to više nešto što dođe gratis.

Moj redoslijed nije htjeti dijete i brak, pronaći muškarca samo za to i onda biti ispunjena. Moj redoslijed je biti sretna sama sa sobom, pronaći muškarca koji će mi odgovarati, a onda sve ostalo – ako dođe, dođe. U tome je velika razlika i upravo zato mrzim pitanja poput „Kad ćeš pronaći nekog?“ Ili još gore, izjave poput – „Bilo bi ti vrijeme.“

Ne znam kad i nije me briga. Nije me briga kad već tko. Nije mi vrijeme tako dugo dok ja sama ne odlučim da je vrijeme, tako dugo dok to ne bude to. A „to“ se ne može planirati ako zaista želiš „to“.

Ne pada mi na pamet biti s bilo kim samo da nečija srca budu na mjestu i da ispunim „svoju dužnost“. Ne pada mi na pamet biti nešto što nisam samo da ljudi ne misle da sam manje vrijedna ili da jednostavno nešto nije u redu sa mnom.

Možda i nije sve u redu sa mnom. I šta ćemo sad? Dizat’ seljačku bunu?

Mislim da imamo i pametnijih stvari za raditi.

Gledati svoja posla na primjer.  

P. S. Umjesto „Kad ćeš?“, probaj pitati čovjeka kako je, kako se snalazi, kako se nosi s izazovima s kojima se susreće, što zapravo želi, treba li mu pomoć, savjet ili podrška da dođe do toga. Čisto tako. Za promjenu.

Neki baner