Ljubav je rizično davanje sebe!
Vrlo rizično, jer nesebična ljubav ne postoji, a bezuvjetna ljubav je fikcija koja ne egzistira ni u kojem obliku. Kažu vjernici da nas Bog voli bezuvjetno, a roditelji tvrde da vas vole nesebično. Moj stav o Bogu je još uvijek u fazi nastajanja, jer stalno propitujem, a on ne odgovara.
Dobro, znam da mu je gužva, jer ima puno onih neiskrenih koji se guraju u prve redove i dodvoravaju se, a ima i onih mudrijih koji mu se klanjaju, podmićuju ga i pokušavaju kupiti njegovu naklonost.
Svejedno, koliko dugo već strpljivo čekam mogao mi je odgovoriti, no nije. Dakle, njegova nesebična ljubav je za mene i za sada, vrlo, vrlo upitna. Poslušam ponekad božju riječ ili pročitam nešto iz pera nekog od svećenika, tek toliko da se prisjetim zašto se opirem vjeri koju nude.
“Preporuke” za ljubav
Dakle, nedavno sam pročitala u jednoj vjerskoj brošuri preporuke vezane za ljubav i još mi nije dobro!
Piše izrijekom neka volimo poslodavce koji ne isplaćuju zarađenu plaću, neka volimo političare koji su loši i lažljivi i neka volimo sve one ljude koji nam čine loše, jer ljubav prema njima nas oplemenjuje.
Zajebite! Nisam toliko plemenita, niti ću ikada biti.
Voljet ću i volim kad je moja lova kod mene, kad me ne muljaju i kad su stvari koje me se tiču, jasne i poštene. Ostalo ne volim, žao mi je!
Mama me jako voli to znam, ali ako se oko nečega otimam, to nije dobro. Ako ne poslušam ili kanim napraviti nešto što joj se ne sviđa, da vidiš kako je glasna, direktna, neumoljiva i stroga. Ja volim da je ona sretna, a njena sreća ovisi o meni, pa onda ispada da ona manipulira svojom ljubavi. Nije to ništa jer i ja sam mama i manipuliram. Ako moja djeca hoće kako ja neću, odmah slijedi bukvica i uvjeravanje iliti ugnjetavanje.
To je stvarno posebna vrsta ljubavi!
Voliš svoju djecu do zadnjeg atoma, ali im popiješ krv zbog te iste ljubavi, jer iz dobre namjere uvijek najbolje znaš što je za njih najbolje. I to je ta nesebična roditeljska ljubav koja se prenosi s koljena na koljeno.
Ljubav se ne uvjetuje? Aha, mo’š mislit!
Bog te voli ako si dobra, ponizna i poslušna, roditelji isto tako, pa znači ljubav ima pravila i uvjete.
Kad pokloniš nekome svoju ljubav, listom očekuješ da te ne zajebava, da jede što skuhaš, da ti pomaže, da ne diše preglasno. Da ne komentira tvoja bucmasta bedra, da su mu taman sise koje nemaš ili one kojih imaš previše, da ti pomaže i kad mu se ne da, da voli tvoju mamu kao svoju i da je pritom uvijek vedar i nasmijan. Pokloniš ljubav, spakiraš kompletić uvjeta i čekaš! Čekaš da zezne, pa se onda u ime ljubavi duriš.
I da, ljubav je lijepa jer dolazi u tisuće boja i tonova. Jer ima nemoguća pravila i uvjete, jer te tjera do granice razuma i do crte razgraničenja između volim svjesno i plaćam za to ceh ili volim i ima da me voliš.
To vam je večernji izvadak misli iz moje besposlene glave. Odoh u šetnju da vas spasim još koje svoje umotvorine.
Želim vam lijepe snove!
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.
