Zadnjih sam nekoliko mjeseci zaista ostala u čudu koliko talentiranih i vrijednih ljudi ima zapravo posvuda oko mene i koliko sva ta silna negativa koja se širi medijima o lošoj situaciji u Hrvatskoj, zapravo negira pravu sliku… a ona možda nije idealna ali je na svoj način lijepa i u uzlaznoj putanji! Moj današnji sugovornik i gost poduzetničke priče, mladi je čovjek koji za kruh zarađuje teškim fizičkim radom, klesarstvom! U eri kada svi žele biti manageri ili slavni Instagram influenceri, Branimir je svijetlo i nada da zanat u hrvatskoj još itekako postoji i da ima budućnost! I meni osobno spoznaja da tradicionalne vrijednosti žive i da ljudi još uvijek vole raditi svojim rukama, daje neopisiv optimizam. Pozivam vas da upoznate ovog pozitivnog, veselog i marljivog čovjeka…
Za početak možete li nam ispričati tko je Branimir, što voli, čime se sve bavi u slobodno vrijeme kad nije poduzetnik i klesar? Što ga pokreće i motivira?
Moje ime je Branimir Putnik Budak, visokoobrazovani sam klesar koji voli život i ljude. Živim život iz dana u dan, radujući se malim stvarima i “bedastim” trenucima nestašnosti sa svojom djecom i suprugom. Iznimno me raduju i inspiriraju šetnje gradom Zagrebom, u ranim jutarnjim satima, bilježeći fotoaparatom buđenje grada, te posjet izložbama pogotovo kiparskim. Kada ne radim posao klesara, onda se zatvorim u svoju “radnu” sobu, koja mi služi kao umjetnički atelje gdje razvijam svoje ideje o fotografiji, kiparstvu i slikarstvu. Pokreće me jutarnja čestica dana, mladost i kava. Motiviraju me svi mladi ljudi koji su se odlučili ići svojim putem, te živjeti život punim plućima bez obzira na “materijalni” rezultat. Kod ljudi cijenim hrabrost i odlučnost. Ludost i pozitivu.
Kako je to raditi i stvarati rukama u svijetu koji sve više odbacuje zanat? Zašto baš klesarstvo? Kako je krenula cijela priča?
Lijepo je živjeti u svakom trenutku, pa i sada kada se ljudi srame zanatskih ili obrtničkih i strukovnih zanimanja, koja mnogi doživljavaju manje vrijednim i “prljavim”. No, bez obzira na svu tehnologiju svijeta koja je i sada vrlo razvijena, ljudska ruka je potrebnija no ikad. Klesarstvo je nekako spontano došlo u moj život, ali nikako nježno. Završio sam fakultet u Zagrebu i to ni manje ni više, nego Tekstilno tehnološki u smjeru Modni dizajn. Možete misliti, nakon njega posla u struci- nema! Bio sam vrlo uporan, no od nekoliko stotina poslanih životopisa nisam dobio niti jedan odgovor za zaposlenje. Primio sam svoju suprugu za ruku i odlučio otići kod majke i očuha u Austriju po prvo zaposlenje.
Majka nas je primila, a očuh me usmjerio da počnem raditi s njime kao klesar. Očuh je radio u jednoj lijepoj austrijskoj tvrtki s kamenom. Korak po korak, učio sam i borio se da preživim, ali i izgradim se kao muškarac. Nije mi baš išlo, bio sam krhak, često i nezainteresiran, ali ljubav koju mi je očuh svakodnevno kroz taj posao pokazivao polagano je i mene počela prožimati. Tako sam s vremenom se zaljubio u kamen i sav prljav i težak rad s njime. No, najviše mi je tome pomogla očuhova ljubav koju je prenio prema tom poslu na mene. I tako od tada ne mislim niti o jednom poslu već samo tome- klesarstvu! Bilo je nekoliko izleta van klesarstva, ali se sve nekako opet vratilo na kamen! Tako da je kamen temeljac mog života!
Što mislite, koja je za vas bila najteža odluka koju ste u životu morali donijeti?
Najteža odluka koju sam morao donijeti u životu je bila prelomiti u sebi obrazac nametnut od društva prema načinu života i pogledima koje ima prema zanatskim poslovima/radnicima kao prljavim i nazadnim. Tu sam mnogo energije izgubio uvjeravajući ljude da i mi “šljakeri” imamo dušu i da vrijedimo kao svako ljudsko biće. Vrlo često se susrećem s raznim stereotipovima, gdje se odmah misli kada u dućan uđem da tražim pivu, ili “podrigušu” ili vam Tirolsku salamu.Pa sve do onih neugodnijih trenutaka. A kod mene je baš suprotno, tražim vodu s limunskom travicom, te poneku čokoladicu ili konzervicu tune s meksičkim dodatkom! 🙂 K tome bilo mi je najteže donijeti odluku krenuti u svoj posao, koji donosi mnoge izazove i mnoga odricanja.
Je li teško balansirati posao i privatni život?
Kada živite svoj život u potpunosti, onda nema razlike između poslovnog ili privatnog života. To ja osjećam kao poziv, pa stoga svi ljudi koji sudjeluju u mom životu su moj posao, sudjeluju dakako i u mom privatnom ili slobodnom vremenu. Meni je teško tako biti jedan Branimir na poslu, a drugi u slobodno vrijeme. Volim pojesti roštilj i kada sam pod gablecom na poslu i u slobodno vrijeme!
Koju čokoladu najviše volite? ☺
Najviše volim onu čokoladu koju moram kao svaki tata pojesti nakon djece, jer oni ne mogu, a meni je žao bacati te fine slastice! A i ona koju mi moja majka donese iz Austrije.
Pariz ili London, planine ili more?
London jer je to prvi grad koji sam posjetio sa svojom suprugom i u kojem sam bio više puta, a i u kojem sam mnoge lijepe trenutke proživio. Tamo sam trebao ostati živjeti, ali je ipak moj Zagreb me vukao nazad! More, jasno, moje srce je tamo počelo kucati, moji su svi s mora.
Da možete provesti jedan sat u razgovoru s nekim od najvećih mislioca koji su živjeli kroz povijest, tko bi to bio i zašto?
Volio bih provesti sat sa sv. Padre Pio-m, jer je isto bio kontra strujama koje su tada vladale, te načinima razmišljanja. Bio je vedar, ali i pravedna, principijelan i strastven u svemu što je radio. Pričao bih s njime o metafizici, poimanju duhovnosti i realnosti, te ljudskoj patnji. Radoznao bih bio o Božjoj providnosti, ali i putovanju duše koja traži svoju smisao.
Najdraži citat i omiljena knjiga?
Najdraži roman mi je Prosjaci i sinovi jer je u njemu satkana sva naša balkanska filozofija, te mentalitet, onda ponajbolje opisuje sve nas i naše korijene kojih se mi često odričemo, ali nas taj roman i serijal podsjeća da ne možemo dalje od izvora. Toliko je iskonska i sirova, da se mnogi mogu pronaći u svakom liku koji utjelovljuje taj roman. Onaj koji ga shvati, shvatiti će i naš mentalitet i ljude. Najdraži citat mi je dakako iz tog serijala:
˝Sve ti je Amerika, di nije ovo naši kamen, ovi ždral, ovo naše sunce, i slaveći i vrane, naše vrisi, naša misečina. Sve ti je Amerika. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi, Matane, ovdi živiš. Ja tamo nisam živila˝
Kako doživljavate poduzetništvo u Hrvatskoj, što biste mijenjali da možete?
Poduzetništvo je u hrvatskoj vrlo duboka i ponekad teško izgovorena riječ. No, živimo u vrlo dobro doba gdje imamo više nego ikad do sada što smo imali. Barem što se tiče, otvorenosti granica i time tržišta, imamo internet koji nas može povezati s ljudima sličnih interesima i kupcima. Tko to ne misli tako, on će vrlo brzo ispasti iz tržišne utakmice, te ako se neće prilagođavati trendovima ili potrebama, on će biti osuđen na propast i neuspjeh. Onaj koji neće se snaći s današnjim alatima, te tehnologijama on će kasniti za svime. Kako sam ušao u poduzetništvo, vidim da ljudi mojih godina su vrlo dobri i uspješni poduzetnici, poželjni poslodavci, ali i vrijedni ljudi koji stvaraju vrijednost našoj zemlji. Stoga, ono što znam i vidim da je poduzetništvo u Hrvatskoj, i samim ulaskom naše zemlje u EU, se uzdiglo jako dobro i profesionalno.
Jesu li danas ljudi jedni drugima u poduzetništvu podrška ili konkurencija?
Kako su društvene mreže sve prisutnije i zauzimaju vrlo bitan dio našeg vremena u radnim i privatnom djelu dana, zaključujem iz istih da su si mnogi poduzetnici podrška. Jer taj “networking” danas koji se uz pomoću tih svih društvenih alata odvija, uveliko povezuje mnoge ljude i daje neku podršku komunikaciji, te time zdravoj konkurentnosti i poticajnom razvoju svakog poduzetnika!
Što biste poručili mladima koji tek kreću u poduzetničke vode, a voljeli biste da ste znali kad ste vi krenuli?
Ja sam tek sada prije nekoliko tjedna krenuo u poduzetničke vode, odnosno samostalno djelovanje u klesarstvu, stoga nemam mnogo toga ljudima za reći, nego samo predan rad i odgovorno poslovanje. Puno truda, dosljednosti i dobre komunikacije. Te na kraju ulaganje u alat i svoje vještine. Jer kako stara izreka kaže: “Bez alata nema zanata!”.
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com
