Danas sam se probudila odlučna. Ustala sam, umila se hladnom vodom i podigla pogled prema zrcalu. S lica su se još cijedile kapljice vode… i kad sam nakon toliko mjeseci tuposti napokon promotrila svoje oči, shvatila sam da je dosta. Danas je bilo zadnje mrtvo i ucviljeno jutro, u kom sam se bezvoljno izvukla iz kreveta. Od sad svaki put kad bosa stopala dotaknu pod, reći ću hvala… jer svjesna sam da mogu hodati. Koliko ljudi bi sve na svijetu dalo da samo još jedan korak može napraviti, da ima osjet, pa da ga zazebe hladnoća poda?
U tom trenu, zraka sunca se kroz prozor zaletjela ravno u moj obraz. Osjetila sam toplinu, koja je u trenu prerasla u žarenje. Nisam se odmakla. Stajala sam tako i upijala sunce, shvaćajući da sam ga predugo zanemarivala, a ono je uporno, svakog jutra izlazilo za mene. Da mi obasja put i ugrije ruke. Nije li to bilo sebično od mene? Ignorirati sve te boje koje mi je osvijetlilo? Sva ta lica, svih tih ljudi koji su prolazili uz mene a ja ih nisam pozdravljala, jer nisam marila… Tko zna koliko sam tako prilika pustila da odu pokraj mene, zavijena u vlastito crnilo, a sad se sunce postavilo poput štita između mene koja sam bila i mene koja ponovno postajem.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
