Budi čarobna u svetu Normalaca

Ne ume da te vidi svako, znaš li? Niti može svako da te pojmi. Upoznaćeš ljude kojima ćeš biti jedno sasvim obično biće. Ostajaće ravnodušni pred tvojim pričama i šalama, zevaće pred tvojim umećima. Ne zato što su oni nadmeni ili zlobni, nikako. Danas nećemo tim putem. Već zato što ćeš im biti previše.

To što ti imaš njima jednostavno neće biti potrebno ni suviše važno. I nebrušeni dijamant će neukom oku zaličiti tek na prosti kamičak.

Znaš onu staru o tome kako psi zapravo ne vide boje? I šta bi nekom psu onda značila jedna duga?

Znaš li, na primer, da je svinja jedna od najinteligentnijih životinja? Pa ipak, takva joj je građa da ne može da podigne glavu dovoljno visoko da bi videla nebo. Ona čak ni ne zna da nebo postoji. A onda bi ti da joj pričaš o kosmosu. Ne ide, jel’ da?

Nije mi namera da ovom prilikom umanjim vrednost niti jednom čoveku, kao ni životinji. Samo pokušavam da ti dočaram u kojoj meri različiti ljudi različito posmatraju svet.

 

Neki baner

I preživećeš, sve dok im ne poveruješ.

Dok ne počneš da gledaš sebe njihovim očima. Jer sa tim poverenjem dolazi nevolja. Dogodiće ti se da se vežeš za nekog kome će tvoje ptice vremenom postati previše naporne, nemirne ili bučne. Možda će te taj neko uistinu zavoleti iz sve snage. Ali će zavoleti onu koju vidi, a neće te videti celu. I nećeš mu trebati cela. Pa će se pred tvojim zvezdama razmahati rukama da ih rastera, poput mušica.

Problem nastaje onda kada sve svoje ptice zaključaš u kavez i odvikneš ih od leta i pesme. Kad svoje zvezde redom pogasiš, jer nekome smeta njihova treptava svetlost. Kad skineš svoju krunu, svu od pruća i divljeg cveća, samo da nekome bude lakše da te ponese. Kad prestaneš da budeš luckasta i romantična, pričljiva i najglasnija, zanesena i euforična. Kad prestaneš da budeš bilo šta što jesi, jer neko te već voli, šta ćeš više? I voli te tako običnu. Ali, hej, tu leži vrag. Jer ti nisi obična.

Svet je sazdan od ljudi koji gledaju u nebo samo da bi proverili da li će kiša padati.

Koji odu na letovanje samo da bi na miru negde dremali. Kojima je neprijatno kad hodaju bosi. Koji se vode časovnicima, kalendarima, brojkama i trgovačkim knjigama. Kojima je najluckastiji deo dana čitanje horoskopa u dnevnim novinama. I to nisu loši ljudi, nisu čak ni glupavi. Samo se vaše dimenzije razlikuju, iako ste smešteni na istu planetu. Drugačiji vam je kompas, ritam, drugačije merilo vrednog i važnog.

U njihovom svetu, jedan će šareni tepih služiti da ugreje i ukrasi domaćinstvo, dok će u tvom on biti Aladinov leteći ćilim.

Shvataš sad, rekla bih?

 

Znaš, jednom sam bila nevidljiva i neko me je primetio.

Prišao je mojim pticama i molio me da ih pustim iz kaveza. Nagovorio me je da redom popalim sve svoje zvezde, pa je zadivljen stajao bez reči u tom kosmosu. Nije umeo da razume zašto sam se toliko skrivala i utišavala. Sećam se tog trenutka; bila sam srećna i tužna u isto vreme. Srećna, jer me neko konačno vidi celu. Tužna, jer sam toliko toga mogla do tada stvoriti, samo da sam imala kome da pokažem. Jer, da se ne lažemo, sve što stvaraš ne stvaraš za sebe, već zarad sebe, ali za druge. Svemu je ljubav ili sredstvo ili cilj. Ali, dakako, od sebe moraš poći.

Nema usamljenijeg osećaja od onog kad pripadaš tamo gde ti mesto nije. Kad poveruješ da je i ljubav nešto što se planira, računa i ugovara. Kad prekrojiš svoje snove samo da bi uspela da se uguraš u nečiji pretesni svet. Zato budi zvonko šarenilo na nemoj, crno-beloj pozadini.

I ne odriči se svoje čarolije.

Kod nekih drugih stvari budi štedljiva ili zakoči, ali kod čarolije nemoj.

Rasipaj je slobodno, tako ti svega. Ne brini, nećeš je istrošiti, jer ona se umnožava i samu sebe stvara.

Rasipaj je, ne zbog drugih, već zbog sebe same; kako nikad ne bi zaboravila da je poseduješ. Prodaj one kaveze u staro gvožđe i pusti svoje ptice da lete nesputano i slobodno. Pojačaj svoje zvezde da sijaju iz sve snage, iako su oči sveta oko tebe naviknute na mrak. Budi tako neprikladno čarobna i svemoguća i čvrsto se drži onih kojima nisi promakla, čak ni onako maskirana u sivu i običnu. I zažmuri na namrgođene poglede; zanemari njihova domunđavanja i podsmehe.

Jer, šta znaju psi šta je duga, sećaš se? Pripadanje i prilagođavanje ostavi za one pitome. Ti budi slobodna i budi čarobna… U svetu koji je naučen da veruje da magija ne postoji.

Dragana Stanić

Neki baner