Budi fina balkanska ženica, pa šuti i trpi! – tim stavom žene ubijaju žene

Bilo je trenutaka dok sam bila mlađa, kada sam djelovala vrlo impulzivno. Pogodilo bi me nešto, najčešće neka nepravda i ja bih reagirala, onako srčano, energično, ne uvijek na pravi način ali sa srcem definitivno na mjestu. Ljudima je to znalo biti previše, ljutile bi ih moje reakcije ali svejedno bi ih izazivali, zabavljalo ih je to. A onda sam, kako to uvijek biva, negdje putem odrasla. Prestala sam se žestiti zbog svake sitnice, shvaćajući da nemam moć mijenjati svijet, već jedino sebe samu.

Dežurni provokatori počeli su se rijediti, a oni koji bi se opirali mojim mijenama ostajali su vrebati u prikrajku kako bi možda negdje, jednom ipak, uspjeli piknuti u bolno mjesto i izazvati ponovno razjarenog lava.

No nisu uspijevali.

Mali, srčani lav u meni, vječiti borac za pravdu izabrao je sebi bojišta na kojima može izvojevati bitke. I to one, koje zaista vrijedi voditi. Napustila sam arene na kojima sam se borila protiv čudaka, provokatora, sitnih duša i oportunista i prestala svojom željom za boljitak svakog kučeta i mačeta, biti dežurni zabavljač.

Ljudi ne vole drugačije od sebe

Shvatila sam da je pravda dvosjekli mač i često ovisi o tome kako je netko tumači. Također, naučila sam da mnogi ljudi ne vole energične osobe koje se ne boje zauzeti za ono u što vjeruju, jer njihov stav i hrabrost, često provociraju tuđe slabosti i nespremnost da se zauzmu za sebe.

Neki baner

Jutros sam tako pročitala komentar kako je jaka samo ona žena koja se tiho bori sa svojim nedaćama, ona koja je u svojoj boli ponizna, ona koja ne misli samo na sebe. Osjetila sam iz kojeg podsvjesnog programa dolazi ta zabluda i jednako sam tako bila sigurna da što god napisala čitateljici koja je ostavila taj, ona zasigurno vjeruje dobronamjeran komentar, ništa zapravo neće pomoći da svoj stav sagleda iz jedne šire perspektive.

Toliko je, osobito nama ženama, usađen taj stav da smo sebične ako na sebe mislimo, da ćemo se i svjesno i podsvjesno sabotirati, pa čak i mrziti ako se stavimo na prvo mjesto.

Obitelj, rodbina, društvo, šira i uža okolina od djetinjstva nas uče da moramo biti podređene tuđoj dobrobiti, obitelji, mužu, djeci, roditeljima, braći, prijateljima, susjedima i rodbini… ma nastavite niz, da zaista povjerujemo kako ne vrijedimo, kako smo bahate, sebične, bezobrazne i samodopadne ako sebi budemo bolje, barem na tren, a sačuvaj Bože cijeli život.

Ali, čak i u avionu, uče nas da masku s kisikom prvo stavimo sebi!

Šutjeti i trpjeti da bi bila ponizna, po meni nije snaga već slabost. To je bolno i tiho umiranje, nakon godina i godina tihe patnje i skupljanja u sebi mnogo žuči jer te niti tko čuje, niti koga zanima tvoja bol i kaos s kojim se nosiš.

Šutjeti i biti u svojoj boli naoko dostojanstvena, zapravo znači biti kuš i ne aludirati na postojanje problema, ne podsjećati okolinu da problemi postoje, već eto biti ponizna i tiha, kako bi se sav svijet mogao zaviti u iluziju kako problema nema.

Ušutkaj žrtvu, problem gurni pod tepih

Zato se žrtve nasilja napada, ponižava, proziva i ušutkava.

Zato se sustav ne mijenja, jer zašto bi onaj tko je pogriješio, odgovarao i dobio otkaz? Snosio posljedice nemara i propusta. ‘Moramo misliti i na to da on ima obitelj’, kažu mase naivno. ‘Moramo šutjeti.’ – uporni su vječni zagovornici za život pod kamenom.

I tako šutimo do idućeg problema, do iduće smrti nevinog djeteta i nemoćne žene, koja je u svojoj poniznosti, silom joj nametnutoj, šutjela dok ju je pijani muž na smrt tukao i tako nemoćna izdahnula.

Ona je bila ponizna, tiha i dostojanstvena u svojoj boli i završila tri metra pod zemljom.

Pa hvala, sačuvaj me Bože takve poniznosti.

To za mene nije snaga. Šutjeti i trpjeti je slabost i to ona najgore vrste kada ti svi okrenu leđa i još te uvjere da je u tebi problem jer si zlostavljana.

‘Nisi jaka ako kažeš da si jaka.’ – bio je stav moje drage čitateljice.

Oprosti ali ne slažem se. Treba imati mnogo petlje suočiti se sa svim tim zabludama društva, duboko usađenim u naše kosti, meso, duh i male, sive, stanice pa se drznuti reći – ‘Mogu ja to. Jaka sam. Ostavila sam iza sebe to i to. Preživjela sam.’

Budi fina balkanska ženica,  danas se volimo sutra smo stranci

Osobno, želim čuti takve žene. Jake žene. Želim da svijetu pričaju što su prošle i kako su iz toga izrasle. Svijet ih treba, svijet treba svoje ratnice, naše društvo treba svoje ratnice. Naše društvo treba više Veljača, a puno manje plahih, cvjetnih, ženica bez stava i petlje, koje su “pitome, dostojanstvene i ponizne”.

Umorna sam od tih malih, cvjetnih ženica koje su simbol ženstvenosti, majčinstva i kvazi anđeoske simbolike. Dojma sam da su u svojim nastojanjima da zauzdaju ikakvu promjenu i prosperitet često zaista štetne. Iako, vrlo vjerojatno čvrsto vjeruju da rade dobro. Da nekome koristi njihov “priziv savjesti” kad treba izdati kontracepciju na recept. Ili kad mole ispred bolnica i “hodaju za život” nerođene djece, čvrsto okrećući glavu od prepunih dječjih sirotišta i hiljada i hiljada slučajeva djece prepuštene ulici, batinama roditelja i sustavu koji ne funkcionira po mnogim stavkama.

Često, u mnogim tim malim, nježnim i naoko krhkim ženicama, ima mnogo zlobe. To su one koje žrtvi kažu – budi kuš.

One koje prestravljenoj kćeri, koju je muž namlatio kažu – kako ćeš ga ostaviti, što će selo reći?

One koje silovanoj prijateljici kažu – šuti, ne prijavljuj, sramota je.

One koje potkapaju, sabotiraju, ogovaraju, dramatiziraju, suzama ucjenjuju, s velikim neonskim, vrištajućim znakom iznad glave “Ja žena, majka, kraljica, velika patnica” i tom patnjom zrače, zaglušujući svijet oko sebe i ljude s kojima su u doticaju. I zapravo mrze druge žene. Osobito one hrabre, glasne, uporne i nepokolebljive. One koje ne pristaju biti dio crne kronike i loše statistike.

Jaku se ženu u startu okarakterizira kao mrziteljicu muškaraca i svega moralnog i čednog. Proglasi je se razvratnom. Dodjele joj se razne etikete.

Sve u krug uvijek isti potezi, istih ljudi i naučenog neznanja.

Poruči joj se da ni ona ni njena snaga nisu poželjni. Poruči joj se da smeta, da odskače, da uzurpira prostor, a sve kako ne bi “iskvarila” svu ostalu žensku čeljad i možda ih potakla da misle svojom glavom i izaberu sebe staviti na prvo mjesto. I to ne kako bi odbacile dom i obitelj i sve te neke naše kvazi vrednote, već kako bi bile bolje i kao osobe i kao supruge i kao majke i kao kolegice.

Žena treba biti dobra prije svega sebi.

Zaista treba. Ona zbog toga nit je zla, niti je muškarača, niti je sebična.

Žena zato što je žena ovom društvu baš ništa ne duguje, ali društvo mnogo duguje njoj!

Duguje svakoj koju je pokušalo utišati. Svakoj od koje je okrenulo glavu. Svakoj koju je obezvrijedilo, zanemarilo, obeshrabrilo i napustilo. Svakoj koju je provuklo kroz blato!

I baš u ime tih žena, onih za koje ne znamo i onih koje šute i trpe, a još više, onih za koje nikad nećemo ni znati što su sve proživjele i koliko su propatile, jer su svoju bol sa sobom ponijele u grob, nikada više nikome ne smijemo dozvoliti da ijednoj ženi kaže – Šuti!

Budi ponizna.

Budi dostojanstvena.

Trpi.

Krepaj de facto al’ ne uznemiravaj okolinu.

E pa svemu tome jedan srednji!

Prošla su ta vremena, za neka bolja upravo sad utiremo put.

Neki baner