Neki dan na poslu, u jednom običnom danu, pomalo protkanom učmalom svakodnevicom, u moru bezličnih papira pronašla sam jedan divan znak. Od Boga. Ili Svemira. Ili kako god rezonira s vama nazivati taj izvor energije od kojeg smo stvoreni. No, ovo je tema za neki drugi tekst, stoga se vraćam ravno na dan na poslu. Između svih papira u kojima sam svakodnevno zatrpana našao se baš jedan koji mi je promijenio ne samo taj dan, nego i vibraciju pa sam odmah zahvalila Svemiru što sam baš tu gdje jesam.
Skoro kao i svaki drugi dan, većina dana mi prođe na način da sam zakopana u papirima. I dok se od tamo otkopavam, ni ne slutim što mi može ukrasti pažnju. Tu su razni papiri, certifikati i tako dalje, no ovaj put bilo je i pismo. I nikada ne bih čitala tuđa pisma, ali čim sam uzela papir u ruke pažnju mi je ukrala ta jedna rečenica. Ta rečenica kaže That is my biggest dream. Odmah sam se osmjehnula i pomislila kako li je divno vidjeti da drugi ljudi sanjaju i imaju snove. Kako li je prelijepo reći nekome: „To je moj najveći san“.
A tek koliko je ljepše reći nekome da si si ga baš ti i ispunio. Sve mi se to motalo po glavi dok sam nastavila slagati papire i borila se sama sa sobom da ne pročitam pismo.
Ljubav prema pisanju pisama
Obožavam pisma. Uvijek pišem pisma. Za rođendane, poklone, početke školovanja, preseljenja, odseljena. Od mene maltene ne možeš ne dobiti pismo uz poklon. Ili uz prekid. Uvijek mora biti nešto rukom napisano iz srca.
Zadnja sam pisma pisala za Božić. Nekako mi je poklon, ma što god kupila, uvijek prazan dok ga ne upotpunim pisanim riječima.
I tako meni vrag nije dao mira i morala sam pronaći to pismo o nečijem najvećem snu. Iskopala sam ga i prekršila radnu etiku te zavirila u čovjekov najveći san. Uzevši ga u ruke, vidjevši nečiji rukopis nakon svih tih isprintanih slova po papirima, već mi je dalo osjećaj ljudskosti i topline.
Pismo ide nekako ovako; da čovjek želi, između svega dobiti još nekoliko slobodnih dana kako bi si ispunio svoj najveći san. A najveći san mu je putovati po Europi; Parizom, Barcelonom i Rimom. Uvau. Kakav divan san. Kakav divan čovjek.
On želi upoznati druge kulture, vidjeti ljude i građevine tih dalekih svjetova. To je njegov najveći san. U tom trenutku sam zastala i zažmirila. Kažem sebi: „Pa ja živim njegov najveći san“.
Koliko sam puta spakovala život u dva kofera i krenula novim putem istražiti baš te gradove i raditi baš to što on želi raditi. Jer ako netko, ja znam koliko gubljenjem po tuđim gradovima zapravo nađeš sebe. I onda mi padne napamet misao… Čije snove živimo, a da ni ne znamo? Kakva motivacija, kakva inspiracija me oblila u tom trenutku.
Sanjati svoje snove i živjeti ih
Svakakvi smo ljudi. Ima nas s raznih dijelova svijeta i iz raznih dijelova Svemira. Imamo i previše podjela. Ali kako god se dijelili, svatko od nas ima snove. Baš svatko. To je ono što nas čini živima. I što se nekome čini kao običan san koji si može ispuniti sutra, nekome predstavlja životni san.
No, što je sa ljudskim snovima koje živimo svaki dan? Što je sa snom beskućnika da se probudi u toplom krevetu u kojem se budim svaki dan? Što je sa snom gluhe osobe da čuje ljepotu muzike koju slušam po cijele dane? Što je sa snom obitelji da otputuje na more pored kojeg živim godinama? Mogla bi tako u nedogled o ljudskim snovima koje trenutno živim.
Možda se ponekad čini malo sve što živim i sve što uživam. Ali zapravo živim ljudske snove. I svoje snove. I sama sam sanjala neke od tih stvari u svojoj prošlosti. Stvari, mjesta, događaje što želim napraviti, posjetiti, iskusiti.
Kako je lijepo znati i osjećati da si si ispunio neki san. Ma kako je lijepo stalno sanjati i imati snove i vizualizirati sve što želiš živjeti. Snovi daju nadu i snove trebamo osvijestiti. Na njima trebamo zahvaljivati. Već od danas. I uvijek biti svjesni da možda upravo sad živimo snove nekoga čovjeka s druge strane svijeta.
Uvijek mi je bilo teško opisati se. Možda zato što se stalno mijenjam. I koliko god tekstova izašlo iz mog pera o meni, nikada nijedan nije bio dovoljan za opisati sve što ja jesam. Zapravo smatram da bi me definicija samo ograničila, pa se neću ni pokušati staviti u okvir neke od njih. Ja sam slobodan duh u beskonačnom traganju za sobom, a možeš me naći kako gledam zalazak na plaži. Forma svijesti koja iskušava fizičku stvarnost s uvijek malo dodane mašte. Hedonista u duši kojeg inspiriraju ljudi i male stvari. Vječni putnik koji uživa u unutarnjim putovanjima kao i vanjskim. Igrati se s granicama i izgubiti se daleko mi je najljepši način za pronaći sebe. Izbjegavam svakodnevicu. I ne drži me mjesto.
