I o.k., možda je trebalo biti duhovito, ali je zapravo podcjenjivački. Omalovažavajuće. Ponižavajuće.
Nisko!
Lijepo je biti strastven i voljeti svoj posao. Kad ga radiš srcem i dušom i trudiš se ljudima prenijeti tu svoju strast i ljubav.
Ali nema baš ništa strastveno u ponižavanju drugih. Nema u tome ni srca, ni duše.
Svi koji misle da su veliki, zapravo ispadnu vrlo mali
“S visoka” se postavljaju, u pravilu, “mali” ljudi.
Oni “veliki”, su veliki u SVOJIM djelima. Rezultatima. Uspjesima. Nemaju potrebu, uzvisivati sebe, tako da ponižavaju drugog.
Nemaju potrebu, ego hraniti omalovažavanjem drugog.
Ne govoriš o svom kolegi, tuđoj profesiji ili interesima, apsolutno ništa, onda kad ih ogovaraš, podcjenjuješ ili vrijeđaš. Najviše, tada, govoriš o sebi. I možeš biti direktor, koreograf, doktor, nogometaš… To ne znači baš ništa, ako zaboraviš biti čovjek.
Ako zaboraviš da je svačiji posao bitan. Da se svačiji trud treba jednako cijeniti.
Ako nisi svjestan, da možeš biti savršen u jednom, a uz sav trud, apsolutni promašaj za onaj drugi (možda naoko i lakši) posao.
Ako zaboraviš da u svakom poslu, vrhunski rezultati, zahtijevaju ulaganje u sebe, žrtvovanja i odricanja. I da za njih treba “potrošiti” godine učenja, iskustva, grešaka, padanja, ustajanja…
…uporno, uporno i uporno iznova, ako želiš rasti.
To je ona nijansa koja u ekonomiji, medicini, nogometu (pa i u plesu) čini razliku između uspjeha i prosjeka. Svaki talent je propao slučaj, bez rada, truda, upornosti i ulaganja u sebe. Nema prečaca. Nema “Lako ću”.
Neukost je puna sebe
Samo neuki ljudi, misle da znaju sve.
Samo oni siromašni znanjem, misle da ne trebaju učiti.
Samo oni siromašni duhom, ne respektiraju tuđi trud, znanje i uspjeh.
Uspoređivati nogomet s plesom, je jednako glupo kao uspoređivati ples s neurokirurgijom. Uspoređivati bilo koji posao, s nekim drugim, je potpuno irelevantno i ne pokazuje ničiju “superiornost”.
Ne pokazuje ta usporedba baš ništa, osim toga koliko površan netko može biti.
