Danas se možda volimo a sutra ćemo možda iznova biti stranci

‘…pobjede i porazi, bez tebe, na isto svode se.’ – za dobro jutro mi je s radija pjevao Oliver, a iz šalice se pušilo. Kava, hladan zrak koji volim osjetiti kad zorom raširim prozore i upijem sve mogućnosti novog dana ispred mene. Više od osamdeset i šest tisuća sekundi potencijala, mašte, muzike, dragih ljudi, misli i osjećaja. Čitav svemir mogućnosti, čitav život za dotaknuti, okusiti i omirisati a mi ga tako često svedemo na samo jednu osobu. I ta nam osoba postane sve.

Koliko to može biti lijepo toliko ako ne znamo dozirati, i pustimo da se zanesenost pretvori u opsesiju osobom ili idejom odnosa, može postati naš pakao. Kraj čitavog svemira mogućnosti mi ne vidimo više ništa osim jednog lica, jednog glasa i potrebe da ta osoba bude tu, uvijek uz nas.

Čak i kad to nije iluzija, čak i kad je taj odnos stvaran često se događa da mnogi među nama sebe definiraju i vide samo kroz njega. Odjednom su partneri, supružnici, roditelji i svemir se svede na tih nekoliko uloga. Kroz otvorene prozore dopire samo hladnoća i dovikivanje u prolazu: “hladno je, obuci se” ili “daj, ne hodaj bosa.” Ne vidimo više svjetlost jer smo previše fiksirani na sve ono što mislimo da moramo. Ne uživamo u trenucima, u toj našoj osobi, jer mislimo da stignemo, da za ljubav ima vremena, nekad kasnije.

Ali što ako, to “nekad kasnije” nikada ne dođe?

Ideja o vječnoj ljubavi

Možemo vjerovati kako pripadamo nekom, zauvijek. Možemo se tome iskreno nadati ali, nema jamstva. Nema jamstva da ćemo se uvijek voljeti i da ćemo uvijek željeti samo jedno drugo.

Svakodnevno nam se događa život i mijenja nas. Svaki dan, svaki izbor, svaki razgovor kojeg smo vodili a i onaj kojeg smo prešutjeli i pretvorili u monolog nikad neizgovorenih ljutnji i zamjerki. Sve to dušu mijenja.

Neki baner

I netko, koga smo voljeli i tko je godinama bio naš izbor, sutra to može prestati biti. Između ‘volim te’ i ‘zauvijek’ nastanila se svakodnevica, pa ‘volim te’ postane navika ali ne i želja, a ‘zauvijek’ postane mit.

U fiksaciji idejom idealnog življenja izgubimo i sebe i partnerstvo. I dalje mislimo da je ta jedna osoba cijeli svijet, ali, sada je krivimo za propušteno, krivimo je za sav život koji nismo proživjeli i sve okuse koje nismo isprobali. I onda izgorimo.

Znaš li više tko si?

Mnoge moje prijateljice, nakon raskida ili rastave nisu znale tko su. Toliko dugo su bile nečija partnerica da su zaboravile da su prije tih muškaraca imale snove, ideje i želje, da su voljele muziku i druženja uz bocu Shiraza s najboljom prijateljicom. I duge šetnje i debele ljubavne romane i salsu i sladoled kod Vinceka petkom i mala ćakulanja subotom s bakama koje prodaju sir, vrhnje i prvo proljetno cvijeće. Zaboravile su sebe, jer im je nekad negdje, taj neki on postao sve. I samo je njegova sreća bila važna. I njegove košulje i njegov osmjeh i buđenja s njim i njegov poziv, i njegova poruka i on… uvijek samo on.

Nemojmo si lagati, događa se to i muškarcima, događa se to svima nama.

Ali ne bi trebalo, ne do te mjere da zaboravimo sebe. Ne da se izgubimo dok nekom pripadamo i da se više ne sjećamo tko smo bili prije tog odnosa i što smo sve voljeli i s kim smo se sve družili.

Ali ljudi zaboravljaju, osobito žene. Potisnu svoje snove i sve ostale odnose. A onda kad iz tog odnosa izađu, često vrlo ranjene, zbunjene i pogubljene, očekuju da ih netko koga su mjesecima ili čak i godinama zanemarivale i gurale u zapećak, nosi i tješi. I da samo uskoči nazad u svoju ulogu dobrog druga i bude im i rame za plakanje i oslonac i ruka spasa dok se ne snađu i opet ne postave na noge.

Ali na svojim nogama uvijek trebamo moći stajati sami. I dok smo u odnosu i kada to nismo. Trebamo imati svoje interese, svoju kunu, i ponekad koju minutu samo za sebe. Za čašu vina i dobru knjigu, za šalicu kave, za pola sata šetnje na svježem zraku. I to ne kako bismo uskratili svoju ljubav partneru ili djeci, već kako bi bili bolji i sebi i njima. I kako se ne bi izgubili ako odnosu jednom dođe kraj.

Partneri a stranci

A mnogi se odnosi i raspadnu zato jer se dvije jedinke toliko sljube sa svojim ulogama da prestaju putem biti osobe sa strastima, osobe u koje su se njihovi partneri i zaljubili.

Pa onda imamo dvoje stranaca koji dijele krevet i stol i obaveze ali više jedno drugom ne znaju zaviriti u dušu. Ponekad taj suživot iz navike traje čitav život, s malim izletima u tuđe postelje i puno nakupljenog otrova u duši, a ponekad se dvoje ljudi rastane. Rastanu se podjednako s bivšim partnerom i zajedničkim životom i sa ulogama u njemu. Često im nakon toga treba cijela mala vječnost da se ponovno sastanu sa sobom i svojom nutrinom.

Trebaju im prijatelji da ih razumiju i bodre. Trebaju im stara mjesta koja su voljeli. Treba im smijeh i ona boca Shiraza.

danas se volimo sutra smo stranci,
smiling woman with cup of tea at home
Photo by Maria Orlova on Pexels.com

Ljudi dolaze i prolaze, mi sami sebi ostajemo

Zbog toga valja njegovati sebe u svakom odnosu. Širiti te prozore svakog jutra i upijati svjetlost. Cijeniti tih 86 tisuća sekundi i u njima naći pokoju za sebe i za svoje prijatelje i za svoju sreću. Za svoju dušu.

To nije sebično, ma što nam društvo govorilo. To je potreba. To je imperativ.

Jer iskreno, kako ću ikome biti dobra, ako ne znam biti dobra sebi? Kako ćeš ti koji me čitaš biti dobar ikome na ovom svijetu, ako sebi nikada nisi?

A nisi, dok god životariš, sebe guraš pod tepih kao malo, nevažno zrnce prašine i ne živiš.

Zbog toga pojačavam Olivera. Neka pjeva onim svojim baršunastim glasom dok radim i dok kuham i dok samo upijam svjetlost kroz široko otvorene prozore. I zato često gasim mobitel. I zato subotom ne odgovaram na poruke. I zato ma koliko voljela, ma koliko mi itko na svijetu bio važan, ne zaboravljam nikad sebe.

Jer odnosi, oni dolaze i prolaze, a sebe imamo za cijeli život.

Neki baner