Dašak života. Kako sam prestala vjerovati u bajke?

Mislila sam jednom davno da vrijeme može promijeniti ljude. I može, ali ne uvijek na onaj način kojem smo se nadali.

Povjerenje u druge, čovjeku je, tek sada vidim, najteže umijeće koje za života mora naučiti. I nadograđivati uvijek iznova i biti spreman na rušenje svega što je sagradio i na ponovni početak.

A pogled u oči nekog koga je volio i koprene snenih oblaka koje protiću u njima i vrijeme koje ih nosi najveći su odraz života, koji im nije donio blagost, ni nježnost koju je za njih promatrač poželio. Nije im donio dobrotu, nije smekšao dubinu u koju pri susretu s njima zaviri.

Odveo ih je nekim drugim stazama, od kojih ih nije bilo moguće odvratiti. I hladnoća u njima postala je otupjela čvrstoća stijene, koja neće zatreptati, koja je davno zaboravila vlažnost suze na svojim stijenkama i njenu lakoću, kojom meka i ponizna klizi do usana i poklanja im svoju sol.

Udahni mi dašak života

Te oči postaju tako beživotne, na licu još toliko mladom i željnom života, ali istrošenom svime što se nakupilo u nutrini.

Neki baner

“Udahni mi dašak života. Jednom kad budeš opet o meni pisala. Makni sve ono crno, promijeni ime toj zimi koju osjećam kad otvorim tvoju stranicu i pronalazim riječi o sebi. Nemoj da budem još veći gad. Još veći zid kojeg nikad nisi mogla probiti. A jesi, samo to nisi znala. Udahni mi tamo dašak života i nemoj me gledati tako prestrašeno, jer negdje u dubini još živi čovjek kojeg si jednom voljela i kojeg sve ovo boli.”

U jednom trenutku zauvijek se zatvaraju. Te oči i taj prkos u njima. U drugom postaju posve obične, s nekim drugim nijansama u sebi. Postaju to oči nekog stranca koje te više nikad neće gledati na isti način, a ni tvoje oči o tome ne govore ništa. Sve ono potiskivano u dubini, nestaje, kao da tamo nikada nije niti bilo.

Ljubav, pogreške, svađe, mržnje, oštrina, tuga, suze i bol… sve postaje praznina koju će polako upotpuniti neki drugi ljudi i neke druge emocije.

Nemoj o meni pisati

“I molim te nemoj o meni više pisati, a ako baš budeš morala piši o početku, o lijepim i sretnim danima. O trenucima kad si u meni vidjela sigurnost. Kad si se nježno privila uz mene i pričala o svojim snovima. O danima kad si bila djevojčica, puna sreće i veselja u koju sam se zaljubio. I oprosti što sam ti sve to uzeo. Tu vedrinu i bezbrižnost, snove i čaroban osjećaj živosti koji si uvijek nosila u svojim očima. Volio bih vjerovati da ta djevojčica još negdje postoji isto kao što bih volio vjerovati da negdje postoji čovjek kojem si ju dala u potpunosti. Volio bih da se oni mogu opet sresti. Pričati o zmajevima, ako se toga još sjećaš i o zvijezdama koje si samo ti promatrala, noću kad bi spavao cijeli grad.”

A Zagreb više nije isti. Ulice nisu istih boja niti su sjenke na licima slučajnih prolaznika iste. Postao je to mali grad s previše ne ispričanih priča. S previše lažnih fasada i s premalo osjećaja živosti. Više nije isto jutrom otvarati prozore, jer ih ne otvaram s pogledom na isti svijet.

I dok se čini da su na cesti koja se spaja s prilazom u dvorište još uvijek iste napukline i izlizana plava nijansa asfalta, primjećujem da je kiša odavno isprala tragove ljudi koji su jednom ovuda prolazili.


Dašak života

Ljubavni astro do 10.03.

Kao da smjene godišnjih doba lijepe nove obrise svijeta u kojem sam se zatekla i vuku za sobom godine koje nisu učinile ništa a opet su mi previše toga uzele.

Svi odrastemo i prestanemo vjerovati u bajke

Ako se jednom opet zapitaš gdje je ta djevojčica, znači da je nikada nisi vidio niti upoznao zaista, jer ona je oduvijek ovdje. Nije mnogo starija, možda je samo promijenila frizuru i naučila nositi svoj teret.

Možda se ne đira po gradu u istom autu i ruž joj nije više nježno ružičaste boje, ali su usne pod njim, kojima te ljubila, još iste. Željne su jutarnje kave i okusa čokolade. Još priča o zmajevima i promatra zvijezde, samo to s tobom više ne radi. Cijeli se njen svijet promijenio samo kad ga pogleda iz kutka koji je dijelila s tobom.

Ostalo je isto u smjeni godišnjih doba. Samo je taj kutak drugačiji, samo je on zakinut za tragove na cesti i drugačiji doživljaj Zagreba u svitanje.

Samo njemu smo jednom, da smo to zaista htjeli, mogli udahnuti taj dašak života koji mu je toliko trebao da preživi… 

Ana Malenica

A i Parni Valjak kaže – Zagreb ima isti pozivni

Neki baner