Decembarska nostalgija

Decembar je i to što mi se misli razlivaju poput mastila na prašnjavom stolu nema nikakve veze s praznicima i idejom da prolazi još jedna godina mog života, a da se ja ne osvrćem preko ramena. Nije da nemam čemu da se osvrnem. Nije da nemam prošlost. Nije da sam se upravo sad rodila. Ili je možda baš tako. Možda se baš svakog trenutka nanovo rađam i ponovo postajem, zaboravljajući ko sam bila. Zaboravljajući ono što je boljelo, i što je kidalo, i ono čemu sam se smijala.

Praznici su, ali moja kuća nije okićena i već odavno mi novogodišnja jelka ne znači mnogo. Ne znam ni da li je ikad značila. Postoje neke fotografije koje dokazuju da sam je imala i kao kroz maglu me uhvati sjećanje na neku plastičnu jelku i ukrase koje smo godinama brižljivo čuvali. Ne znam šta se desilo sa njom, ni sa ukrasima ni kad sam prestala da marim. Ne znam ni koliko je prošlo praznika koje sam dočekala sama. Ne znam ni koliko je prošlo novih godina bez jelke, i poklona. Ne znam ni sama koliko je prošlo bez mene.

Danas, u nekim tridesetim, kad su prošli zanosni dječiji dani, i kad je prošla euforija zvana odrastanje, vidim koliko su u stvari beznačajne stvari i jelke i ukrasi. Vidim koliko su beznačajni i praznici kad si usamljen. Kad imaš ljude, a u stvari znaš da nemaš nikog. Kad si odavno već samo postojanje. Pogledam opet preko ramena pokušavajući da sagledam godinu u jednom namotaju filma, ali previše je ova godina bila drugačija. Previše se toga promijenilo.

Nisam hejter. Volim praznike. Slavim svaki dan svoj lični praznik koji se zove Život. Slavim i svaki dan ga ukrašavam novim trenucima, osmijesima, snovima, poezijom i muzikom. Obasjam ga svjetlošću hiljadu svijeća koje sijaju u mojim očima dok stremim ka snovima. I u svaku ponoć otpustim po jednu želju, po jedan uzdah, i molitvu. Pomislim na one koje nemam i zagrlim jače one koji su tu. Ovih prvih je mnogo više. I ponekad pomislim, samo ponekad, kad bih mogla da stanem na sredinu gradskog trga i da vrisnem iz glasa. Da vrisnem svim tim slijepim ljudima koji samo misle na blještavilo i kredite i automobile, i koji su već do grla u dugovima i ratama i grcaju od korice hljeba. Da vrisnem i da im kažem kako jelka ne znači ništa, i kako pokloni ne znače ništa i kako svi ti ukrasi neće ukrasiti i njihove živote koji i dalje nisu srećni, ako se siluju da se osmijehnu tu jednu noć u godini, a plaču svih narednih.

Prošla sam juče pored prodavnice ispred koje stoje jelke raznih veličina, i žena sa djecom koja gleda cijene i oduševljeno govori kako je jelka divna i nije mnogo skupa, samo dvadeset evra. Pogledam joj umorno lice i isušenu kosu, i preveliku jaknu i pomislim kako li tužan život mora biti onima koji žude za tom jednom noći praznika, kad žude za novogodišnjom jelkom umjesto za srećom; njima se sreća svodi na riječ i na izgovaranje onih izlizanih čestitki „Srećno, sve najbolje“. Muka mi je. Nastavim hodati ka svojoj kući, i ka miru koji sam iskrojila iz knjiga, i sobi bez jelke i bez praznika. Zavalna što još imam koga zagrliti i što su mi najdraži pokloni osmijesi onih do kojih mi je stalo.

Neki baner

Sjećam se prošle godine malog uličnog mačka kojeg je neko bezobzirno zgazio na Božić i ostavio ga da umre na hladnoći, od zime ili od zadobijenih rana. Urnebesno slavlje dok se jedan život ugasio u mojim rukama. I pomislim, kako će i ovih praznika biti ljudi koji će zaboraviti na sitnice života, na male i njima nebitne stvari. I dok se sutra budu oporavljali od mamurluka neće se ni sjetiti da tamo, napolju, postoji cijeli jedan svijet na koji oni ne obraćaju pažnju, a trebalo bi da nam je svaki život koji dotaknemo važan, jer kakav god da je – život je.

Ovo je poslednji post u ovoj godini. Poslednja srijeda. Bespovratno istrošena. Sa svih strana stižu želje i sigurna sam da je ovo jedino doba godine kad je matematika i godišnji obračun na vrhuncu svojih snaga. A evo, zatičem sebe gdje razmišljam o ljudima koji će baš u ponoć otići u krevet punog stomaka umjesto punog srca, i koji će nositi sve te skupe haljine i piti šampanjce, lažno se poljubiti sa svima oko sebe bez imalo griže savjesti, dok će njihovi roditelji, ili bar jedan preživjeli biti sam kod kuće. Možda se ovih dana nakupilo u meni neke nostalgije i tuge i nekih dana, i možda su ostale neke neispunjene želje na mojim obrazima. Ne uzmite za zlo. Jer to ne znači da vam želim išta manje od ljubavi, sreće i zdravlja da to podnesete, junački na nogama.

I želim vam da osjetite život, u svakoj pori kože, u svakom atomu zenica, da vam srce uvijek bude puno, da oprostite sebi ako možete i drugima ako umijete, da otvorite širom oči i još više srce, i da grlite rukama, i ramenima i cijelom dušom. Da ne strahujete i da se ne plašite, i da sačuvate mir u kući i u sebi, ali i da se ne naruši ovaj mir iznad naših domova. Da volite, uvijek da volite, sebe pa svijet, i kuce i mace, i čičak, jer svima nam je potrebna ljubav. Svima nam je potrebna neka baš nova Nova godina.

Sretno!

Selma Šljuka

Neki baner