Čeka ga katkad u rana jesenja svitanja, ona u kojima se koprenasti sloj mraza širi tlom poput paučine, a vrijeme kao da stoji upleteno u te mrzle niti. Pomisli kako će ga ugledati na drugoj strani kreveta, sklupčanog u snu poput djeteta, ali vidi samo reljef zgužvanog pokrivača i sjene koje drhte na jastuku.
Tišina progovara iz ladica, ormara, kutova, glasnija nego inače.
Provlači joj se ispod kose i gnijezdi u krhkoj školjki uha, mrmoreći bez prestanka. Ne razaznaje što govori, no to više i nije tako važno. Bitno je samo da je tu, da ne čuje ništa osim nje.
Iznenađuje ju što u praznini sobe ne nalazi mir, tek neko čudno zatišje u kojem ga očekuje na vratima sobe; smiješi se u blijedom odsjaju sunčeve svjetlosti, lijep. Njezin princ koji ju poljupcem budi iz dugog sna, iz ugodne tuposti svakodnevice. Osjeća njegovu ruku na svom tjemenu; provlači joj prste kroz kosu; dugu, kestenjastu, divlju.
Bol iščupanog pramena (onog dugog, kestenjastog) na čijem kraju zastrašujuće visi komad njezine kože nadjačava njezin vrisak.
Je li doista vrisnula?
Možda je to samo u njezinoj glavi. Možda je gledala taj ćelavi dio sebe u zrcalu i njegovo nasmiješeno lice iznad svoje glave kako, poput nekog grotesknog Indijanca, drži u ruci dio njezina skalpa. Pobjeda, pobjeda, urla u njezinim mislima. Pokorena je zauvijek, jer ne zna bježati. Ostaje, ali se ne bori. Njezina će kosa zauvijek biti u njegovim rukama, ona je taj Samson koji gubi snagu. Suze cure iz nje u brzacima i potocima, slana slina grize joj napukle usnice.
Hoda tako bez jednog pramena i bez cijele duše. Umjesto duše – rupa.
U nju je čučnula, umotala se u strah kao u perinu, pa viri iz njega drhteći poput jarebice pred jastrebovima. On je čeka iza svakog ugla, na svakoj pločici njihova stana čeka naslikati njezin lik, čeka njezinom kapi krvi pobratimiti onaj oštri rub kreveta, onaj tvrdi potplat smeđih kožnih cipela. Onih skupih. Te su fine, elegantne, na njih se uvijek sumnja najmanje.
Upadne i on nekad u tu njezinu rupu od duše. Onda se kao prene, začudi ga taj mrak i očaj koji se zalijepi za njega kao smola, pa ju pomiluje po glavi onako milosrdno. Obeća da više neće biti rupa i mraka, da će joj vratiti dušu, onako kako to samo vrazi znaju obećavati. A dušu ne vrate nikada. Nose je u džepu, na reveru, na potplatu, u šakama. Stišću je i gnječe da se sama ne prepozna nikada. Da zaboravi kako je ikada bivala, kako je ikada vrijedila.
Soba je još prazna. Nije došao. Neće nikada. Otjerali su ga za nju, jer ona nije mogla. Nije mogla od krvi, nije mogla od slomljenih udova, nije mogla, jer nije. Znala je, ali nije mogla. I prođe vrijeme, ali sjene ostanu.
Ona još čuči u toj svojoj rupi od duše, ali ne boji se.
Tek se katkad lecne na spomen njegova imena, zadrhti kad joj se učini da ju gledaju njegove oči iz plavog praskozorja. Tad ju fantomski zaboli ono mjesto gdje je bio onaj stari divlji kestenjasti pramen. Osjeća ga negdje u dubini, onakvog kakav je bio. Izrastao je novi, već mnogo puta, ali nikad isti. Uvrće se na drugu stranu, drugačije je boje, pitomiji je, ne pleše oko očiju kao onaj nekada.
A ona od nekad i ona od sada u tišini sobe sabiru boli. Nižu ih u nisku poput bisera, pa upliću u taj mirni kestenjasti pramen. Provuku ga kroz prste da znaju da je još uvijek tu. I sve je u redu.
I tišina više nije tako glasna, mir nije tako prijeteći. A divljina miriši iz jesenjeg jutra.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.