Srce hoće što srce hoće, rečenica je koju smo si često ponavljali kroz život, dopuštajući si još pokoju šetnju između razuma i ludosti.
Neće mi škoditi, ako samo još jednom osjetim ono što srce želi, ako samo još jednom dopustim da se riječi rasipaju lagano i neobvezno s usana, dok tijelo osjeća svu čežnju i glad za njim.
Neće me ubiti, ako još jednom kušam te usne i ruke, dopustim da me obgrli i obavije svom svojom težinom i snagom. Jer, u tome zagrljaju prepoznah sebe kao ženu.
Koliko si spremna podnijeti da se osjećaš voljeno?
I tako, prođu dani, mjeseci pa čak i godine. A ti i dalje slušaš ono isto ludo srce, kojemu nikada dosta nije. Koliko noževa su ti zabili u leđa, dok si vjerovala u njihove emocije? Koliko puta su ti slomili srce na komadiće, naveli te da vjeruješ da nikada više nećeš biti jednaka?
Znaš li, opet si naučila voljeti, naučila si skupiti sve svoje komadiće, spojiti ih iznova u jedan dio i koračati hrabro dalje. Međutim, putem od iskrenih emocija do mržnje, zaboravila si na mozak.
Pustila si da te ponesu osjećaji, jer si postala ovisna o njima. Svojevrsna ovisnost je to, doživjeti takav vjetar u leđa, adrenalin. Kada su svi dani ispunjeni čežnjom, slatkim iščekivanjima, nadanjima.
Znaš li prepoznati kraj prije nego li proviri iza ugla?
No, druga strana priča ide ovako nekako. Ostaješ opet sama, pitajuć’ se zašto nisi reagirala na znakove na putu. Željna pažnje i igre, dok si se opet osjećala ženstveno, zakopavala si se sve dublje. Zaljubila si se opet u igrača, onoga tko je tu da vrijeme brže proleti, i ne planira ostati. Ušuljao se ondje gdje nije smio, dok si na očima držala ružičaste naočale, zarinuo je ispod kože i ostao.
I koliko puta još prije nego li kažeš dosta? Koliko rasipanja duša još može podnijeti, a koliko ožiljaka srce? Je li vrijedno toga, kada istinski osjećaš da pucaš po šavovima za pogrešnu osobu? Jer, onaj tko te zaslužuje, neće tražiti da se radi njega žrtvuješ, da patiš.
Ne, on te neće razbijati na komadiće i uživati u činjenici da je nadmoćniji, dok si ti samo igračka u njegovim rukama.. On, on će doći i skupa s tobom iznova spojiti sve te tvoje zalutale i razbacane komadiće.
Znaš li da si potpuna i bez njih?
Pokazat’ će ti da si i bez njega bila cjelovita. Podsjetit’ će te da si ovakva kakva jesi dovoljno dobra i vrijedna ljubavi. Tek kroz njega ti ćeš naučiti što znači zaista pripadati a ostati svoja.
I tad, sve one davne noći nestat’ će u sjećanju, ugasiti se kao svijeće. Nećeš više vjerovati njihovim riječima koje tek tako rasipaju s usana, niti će koža gorjeti pod njihovim dodirima kao prije.
Postat ćeš kao tvrđava, neosvojiva, čvrsta i ponosna. Dok ne dođe onaj koji je vrijedan prijeći preko mosta kako bi došao bliže srcu..
Onaj, čije riječi će biti melem za dušu, a njegova djela buditi će radost u tebi. Jer, nakon svih padova, znati ćeš ga prepoznati po iskričavim očima, dobroj duši koju nosi kao najljepše odijelo, iskrenom osmijehu i poštenim namjerama..
I ne brini, djevojčice, takvi su rijetki ali ipak postoje.
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.
