Fino i kulturno ću da ti kažem – Sorry, ali stvarno te više ne podnosim. Tebe i to tvoje lažno prijateljstvo i taj tvoj licemjerni smiješak i tu tvoju slatku facu koju složiš svaki put, kad znaš da si kriva. Lice nevinašca, uvijek ali uvijek nešto skriva. A ti i ja… mi nismo prijateljice. Nismo očito nikada ni bile. Jer prijateljice si u lice kažu sve, ma koliko boljelo. Ne sjede s rukama pod guzicom i ne čekaju da “oluja prođe”. Jer neće proći…
Pitala sam te, zamolila da mi iskreno kažeš – u čemu sam pogriješila? A ti si šutjela, nisi se čak ni udostojila reći mi – “ne znam”. Samo si se napravila glupa, izignorirala moje pitanje, moju molbu, moje poruke. I sad čujem kako žališ. Sad kad više ni u teoriji ne postoji šansa da ikada više sjednemo na kavu i pričamo, kao dvije odrasle osobe. Jer ti nisi odrasla. Ti si ona koja se sakrije pred prvim naletom vjetra i čuči negdje na sigurnom, dok drugi vode njene bitke.
Ni ja nisam možda odrasla, ali barem nisam kukavica. Iza nikoga se ne skrivam. I ne bježim od odgovornosti. Ne bježim od prijatelja. Ne bježim ni od neprijatelja, jer se od problema nigdje ne možeš sakriti, on te uvijek pronađe i zaskoči taman kad na njega zaboraviš.
Pojavi se na licu nekog slučajnog prolaznika, pojavi se na licu čovjeka kojeg voliš, pojavi se u ostalim odnosima koje gradiš i sve ti poruši… to je kao domina, jednom kad krene, nema nazad.
Ti si načela naše prijateljstvo. I zapečatila mu sudbinu. Više nikada nećeš dobiti priliku da mi objasniš, jer mene tvoje riječi i tvoje isprike, iskreno ne zanimaju. Znala si da mi je važno. Znala si da pitam s razlogom. I znala si odgovor na moje pitanje. Nije te bilo briga. Nisi pokazala ni malo suosjećanja. Samo si pustila da se sama nosim s činjenicom da ispaštam za nešto, što nisam skrivila. Nije te bilo briga da li plačem. Nije te bilo briga da li me boli. Nije te prokleto bilo briga da li mogu spavati, jesti… disati.
I sad odjednom čujem – ti žališ? Ma koga lažeš “prijateljice”? Za čime ti to točno žališ? Za kime? Shvaćaš li da jedina nisi pokazala ni malo ljudskosti? Niti malo… samo si nestala. Drugi su zvali, znaš svi oni po kojima si pljuvala. Neki su me odveli na kavu da mi kažu – bit će bolje. Drugi me oprali iako nisu znali što se događa… treći nazvali samo da čuju kako sam.
Gdje si ti bila tad? Dok je bjesnila oluja nad olujama i dok mi se u jednom danu rušio svijet? Negdje na sigurnom… i s onima koji su mi radili o glavi.
Sad slobodno ostani s njima, usamljena i okružena zvijerima. I ne dolazi plačući kad te rastrgaju. Svatko se sam nosi s onim što zasije, pa je vrijeme da se i ti sama nosiš s time…
Sretno “prijateljice”…
Amazonka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
